Bilješke o piscu:
August Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemačkim kraljevskim slastičarom, nije se slagao, a majka, slovačka Mađarica, mu je umrla kad je imao osam godina. Pučku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Pečuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Iako je uvijek bio među najboljim učenicima nije završio studije. August Šenoa je prvi u obitelji počeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.
Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebulje). Teme svojih djela uzimao je najčešće iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je rođen i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve – feudalce, građane, seljake. Zahvaljujući zanimljivosti tema, privlačnosti sadržaja i likova te živom pripovjedačkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku.
Oženio se Slavom Ištvanić i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnički ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni činovnik i radio kao uređivač časopisa “Vijenca”.
Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluća od čega je i umro.
Njegova djela:
a) Romani: “Zlatarevo zlato” (1871. g.), “Čuvaj se senjske ruke” (1876. g.), “Seljačka buna” (1878. g.), “Diogenes” (1878. g.) i “Kletva” (1882. g.)
b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g.), “Prosjak Luka” (1879. g.), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876. g.)…
c) Povjestice: “Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Fratarska oporuka”, “Kugina kuća”, “Kameni svatovi”, “Grobovi
Hrvata”…
d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”
Šenoino doba:
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g., kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881. g. naziva se protorealizam ili Šenoino doba. Od kraja ilirizma počela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g.) kojim Hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi čime plemići ostaju bez posjeda, a oslobođeni seljaci su potpuno osiromašeni.
1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraća u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-političku aktivnost. U Hrvatskoj počinju djelovati političke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Rački i dr. Stranka prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet Hrvatske. Njen je vođa Ante Starčević, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.
Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, čine istu državu. Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politički narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.
U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri započinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svećenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.
U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveučilište i Kazalište.
Što se tiče književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog časopisa. Tek 1852. Mirko Bogović, pripovjedač, pjesnik i dramatičar, pokreće časopis Neven.
U tom razdoblju Ilirci se povlače iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe ističu se i: Mirko Bogović, Janko Jurković, Luka Botić, Adolf Veber Tkalčević, Josip Eugen Tomić, Ante Starčević i Franjo Marković. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.
Sadržaj:
Šenoa započinje priču o Martinovom mlinu uspoređujući ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka između stabala trešnji i šljiva. Bio je čist i bijel, a njegova su se dva kotača vrtila danonoćno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotača kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voćke su posječene, a vrt izrastao travom i koprivama.
Prije trideset godina na tom je području došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivača, lonaca, bačvica i slame. Gospoda iz sela dodijelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao daščaru, iščistio potok i napravio nekakav mlin. Iščupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeći kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povrća i drvenih žlica.
Jedne večeri ispred Martinova mlina pojavio se čovjek tražeći da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraćao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao četrdeset svinja. Martin mu dopusti da uđe, popi malo rakije i prenoći. No čim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kući i o njemu se više nije znalo ništa.
Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena počeo je polagano popravljati svoju daščaru, kupio je nove kotače, učvrstio tlo pod potokom, ogradio vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblačio čisto. Ljudi su mu se divili misleći da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao početi graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjčeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen dućan i krčmu.
Martinu je trebala bilježnikova pomoć protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinović:
Citat: (str. 440)
“Ugrinović zalazio često u Martinovu kuću da pije i jede i da se dogovori o poslovima. Martin je toga čovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jela i pića i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.”
Na savjet bilježnika Ugrinovića, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka:
Citat: (str. 443)
“Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladića. Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki čas letio od Jankove ruke kamen u čiju glavu i čiji prozor, svaki čas podavio Janko čiju kokoš ili ustrijelio iz male puške čijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: – Gle, gle! To će biti junak!”
Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovića. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad ne bi uspijevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.
Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je rastao i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog učitelja koj ga nije mučio učenjem, jer ga je i onako Martin dobro plaćao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se rađe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:
Citat: (str. 444)
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo.”
Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da će prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.
Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Sljedećeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva čovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:
Citat: (str. 445)
“Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o čovjeku nesretnu:
• E, baš kao Martinov mlin! – Kako došlo tako prošlo!”
Analiza likova:
Martin
Plavokosi čovjek, sivih očiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na račun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.
Citat: (str. 436)
“Martin bijaše mrk, čudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo s njim nikad pogađanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukčije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao zbogom.”
Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.
Kranjac
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih četrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto na sud radi baštine, kad ga je spriječila jaka bura. Martin ga je primio u svoju daščaru i ubio ga dok je spavao:
Citat: (str. 436)
“Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog čovjeka – seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih čizmah, koji je jurio i jurio boreći se s burom.”
Ugrinović
Martinov bilježnik.
Citat: (str. 440)
“Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinović, čovjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom.”
Obavljao je i prljave poslove za piće i hranu:
Citat: (str. 440)
“Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.”
Janko
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.
Citat: (str. 443)
“Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen.”
Nije mario učiti i raditi, jer mu je otac davao novac:
Citat: (str. 444)
“Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i grčku, ostadoše Jankova kola u blatu, i očev zlatni kolomaz ne bijaše od pomoći. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio.
Janko nosio se fino kao gospodčić, častio prijatelje. Martin je platio. Janko
se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muči, neka mu je i malo
zabave. Martin je platio.“
Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov račun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.
Zaključak:
Pripovijetka je stvorena kao jednostavna priča o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na račun drugih ljudi, obogaćenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:
Citat: (str. 441)
“Iza nekoliko godina dođe njemačka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemačku. Bila su to zla vremena, jer šta će nijemština čovjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto čovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje običaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem.”
Citat: (str. 442)
“Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoće oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moj! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?”
Šenoa je privukao čitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:
Citat: (str. 444)
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo.”
Citat: (str. 443)
“A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: – Gle, gle! To će biti junak!”