Na nastavak Avatara se čekalo više od desetljeća

Na nastavak Avatara se čekalo jako dugo. Predugo. 13 godina. Što ne mora značiti ništa. Na nastavak Top Guna se čekalo i duže pa je film dominirao kino-blagajnama ove godine. I Avatar 2 i Top Gun 2 su u mojim očima imali nešto zajedničko — nisam uopće bio uzbuđen zbog njihovog dolaska u kina. I što se onda dogodilo? Top Gun: Maverick sam pogledao tri puta u kinu. Htio sam drage ljude koji nisu bili uzbuđeni oko Mavericka preobratiti u vjernike, svjedočiti njihovim reakcijama, ali i još jednom uživati u adrenalinskoj superbombi.

Avatar: The Way of Water izaziva slične emocije u meni, ali ovaj put mislim da sam spreman ići i sam u kino ako ne uspijem pronaći nevjernike. Moji opetovani odlasci u kino često i ne govore toliko o kvaliteti filmova, koliko o tome da ja baš jako volim ići u kino. Ali Avatar 2 je dobar film. Za svakoga. Ili — za svakoga tko je spreman gledati tri sata filma. Nije malen ulog, ali mislim da vrijedi. Kao i svaki odlazak u kino, oduševljenost ili razočaranost filmom je igra očekivanja. Nisam očekivao previše, dobio sam puno.

Moram biti iskren, moje sjećanje na originalnog Avatara je sinteza različitih filmova s kojima se Avatar uspoređivao. Tarzan, Pocahontas, Ples s vukovima, Posljednji mohikanac. Očito je da nije bila jedinstvena priča u pitanju.

Nije ni ovaj put, ali osjećam da moram istaknuti sljedeće.

„Jednostavno” ne znači „loše”.

Nolanovi filmovi zarađuju puno novca, ali su kompleksniji i nailaze na otpor kod šire publike koja ne želi mozgati jednadžbe u kino-naslonjaču. On mi je prva asocijacija na skupe filmove sa supstancom. Što ne znači da Cameron nema supstancu, samo je priča jednostavnija. Poznata. Domaća. Kao što su različite mitologije i religije koristile slične priče, tako i Camerona nije strah prežvakati poznate motive, ali s drukčijim kistom. Od jednorogove dlake. Koji maže u high-tech boje.

Jake Sully je marinac koji je postao spasitelj naroda Na’Vi, a sa svojom družicom Neytiri odgaja čopor djece u šumama Pandore. Tri biološka djeteta i jedna posvojena kći upadaju u različite nevolje, a tu je i Spider, ljudski dječak koji je bio premlad za povratak na Zemlju u krio-komorama. Pandora je opet raj. Neko vrijeme. Dok ljudi opet ne pronađu način da se vrati na Pandoru jer vole taknuti netaknute prirodne resurse. A neki ljudima su dali Avatare u obliku pripadnika naroda Na’vi, a oni bi osvetu. Jednostavno. Poznato.

Kako drukčije očekivati toliki globalni uspjeh? Jasno je na što Cameron cilja — na svjetsku dominaciju. Svojih filmova, ideja i ideala. Da ne spominjem kako se trudi redefinirati umijeće snimanja filmova. Zato mu i trebaju godine za svaki film jer je perfekcionist.

Stvarao je divan novi svijet

Znam kako se stvaraju svi novi filmovi, tehnološka osnova mi je jasna, silni CGI, motion-capturing odijela, zelene i plave pozadine. Ali gledam The Way of Water i na trenutke me toliko očarava kompleksnost svega vidljivoga da se pitam „KAKO?!”.

Kako su ljudske ruke i ljudski umovi mogli stvoriti nešto ovakvo? Svijet koji izgleda kao da može postojati. Svijet u kojem mi nije čudno kada ljudi dijele kadrove sa izvanzemaljcima. Likovi generirani uz CGI imaju svoju težinu, realnu fiziku, vrhunsku osvjetljenost. Izgledaju kao da postoje. To treba biti kompliment svakoj osobi koja je radila na filmu.

Brojni filmovi, pogotovo oni koji pretendiraju da postanu franšize, moraju posvetiti značajno vrijeme za izgrađivanje svijeta, za uvođenje gledatelja u priču, upoznavanje sa likovima, za hijerarhiju, postavljanje temelja za ostatak filma, ali i buduće filmove. To je ono što je Cameron morao napraviti s Avatarom, pogotovo zbog vremenskog skoka — i u našem svijetu i u svijetu Pandore. Ogroman komad filma je uvod, teško mi je procijeniti koliko to vremenski traje, ali uz izuzetak određenih adrenalinskih scena, učimo o primarnoj obitelji i njihovim motivima i sudbinama.

Tu također imam zamjerku. Previše je djece! I likova, ali posebno djece. To sam rekao i djevojci pa je umrla od smijeha. Svako dijete je tu da ispuni određenu svrhu, ali uz četvero djece te jednog gotovo pa posvojenog ljudskog tinejdžera — puno je to. Dijaloga, odnosa, motiva. I nisu svi realizirani u potpunosti. Kad shvatite da se zapravo postavlja budućnost franšize za koju Cameron želi da ima više od pet dijelova, onda ima smisla da imamo što više mladih lica koja će odrasti i nositi franšizu, ali ovaj film pati zbog toga.

Zato… Zadnja trećina filma je suluda vožnja s kojom se može mjeriti još jedino Top Gun: Maverick ove godine. Neprestana akcija pršti s ekrana i volio bih nešto nemoguće. Opet iskusiti to po prvi put. Publika s Cameronom često poistovjećuje Titanic, ali nemojmo zaboraviti da je čovjek napravio Terminatora 2.

Nisam gledao film u 3D-u, ne mogu reći isplati li se, ali u dvije dimenzije na ogromnom kino-platnu, ovo je svakako film koji morate pogledati u kinu. Nisam ga gledao ni u zloglasnih 48 sličica u sekundi. I zadovoljan sam. Film je predivan, jednostavan za pratiti, na trenutke previše jednostavan, na trenutke (wait for it) razvodnjen, ali je u pitanju jedinstveno kino iskustvo koje pluta između meditativnog/emotivnog/povezanog s planetom te napucanog akcijom do čepa. Možda nije za svakoga, ali je za široke mase. Dvije djevojke na „mojoj projekciji” su izašle nakon dva sata filma, ali je ostatak kina ostao nepomičan u svojim sjedalima do samog kraja. Ja sam ostao još koju minutu, a to radim samo kad moram sabrati dojmove kojima sam preplavljen. Avatar The Way of Water me preplavio. Kad će ta trojka?