Možda vam se to već dogodilo – gledate osobu koju volite, mazite je, grlite… i niotkuda osjetite poriv da je lagano ugrizete. Ne zato što ste ljuti, ne zato što vam ide na živce, nego baš suprotno – zato što vam je toliko draga da je jednostavno morate zagrabiti na neki svoj način.
Zvuči čudno? Niste jedini koji se to pita. No psihologija ima zanimljivo objašnjenje, kad nas emocije preplave, osobito one jake poput ljubavi, tijelo ih pokušava "izbaciti" kroz neki fizički impuls. A ugriz, ako je nježan, razigran i nenasilan, zapravo je način na koji mozak pokušava balansirati te prevelike osjećaje.
Zanimljivo je da se ovakvi impulsi vežu i uz rano djetinjstvo. Kao bebe svijet upoznajemo kroz usta – sisanje, grickanje, dodir usnama i tako povezujemo sigurnost, bliskost i ljubav. To ponašanje, kažu stručnjaci, često ostane s nama i kasnije u životu, samo se izražava na malo drugačiji način.
Uz sve to, tijelo nas "nagradi" kad tako reagiramo, sitni ugriz potiče otpuštanje endorfina, hormona sreće. Zato se nakon toga često smijemo, grlimo još više, osjećamo bliskije. Kao da smo se samo na tren vratili u neku bezbrižnu verziju sebe. Zato, ako vas netko ponekad gricne, stisne ili štipne – možda to nije ništa drugo nego mali, razigrani znak da vas voli.