Davno – nekog 21. septembra – rodio se dječak čije se pjesme još uvijek osjećaju i pjevaju srcem, dušom i glasom. Rodio se “Dečak iz vode”.
Do svoje šeste godine živio je u Zagrebu, a poslije se seli u Sarajevo o kojem progovara: “Sarajevo je vjerojatno mračno utjecalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živio tamo... Bio sam klinac s naočalama i nosio tango-gitaru ispod miške. Odlazio sam na satove kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde.”
Kada se preselio u Beograd, nastaje “Limunovo drvo”, osnovano sa Gagijem. Svirali su na gitarijadama u Žarkovu i Železniku, u Bloku 45 (tzv. Rock blok), u Domu omladine, a održali su i dva samostalna koncerta u SKC-u. Poznatije pjesme Limunovog drveta bile su: Da li se sećate?”, Sedmi krug, Oko moje glave, Limunovljevo drvo, Ne veruj i Gubitaš. U to vrijeme Milanovo društvo postaje aktivno uključeno u novi glazbeni pravac poznat kao – novi val.
Postoji dosta pesama koje su baš do daske patetične, i to bez stida. Takve su Jesen, ili I've always loved you...Samo ih iskrena emocija vadi da ne postanu banalne. A možda i pored toga zvuče banalno. Uvek se plašim banalnosti i neukusa u emocijama, pošto često ne mogu da se obuzdam na dovoljno fini način. Jednostavno, na koncertima ili dok pišem, sav se zajapurim, i tu nema spasa - ispadne patetično. Mislim da je dosta patetično i ovo vreme u kome živimo... Ako imaš dosta jake odbrambene mehanizme, onda to ne može da te dotakne; medjutim, ako malo šire otvoriš oči, onda sve jasno vidiš. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan, rekao je “Dečak” 1985.g.
Kažemo da nije živ je li? Pa jeste li vi ljudi normalni? Čujemo ga još uvijek u studentskim sobama, u mračnim kutevima kafića sa dobrom muzikom, čujemo ga u glavi i u našim srcima. On nikada neće biti prošlost, jer je on stvorio svoju prošlost i budućnosti, a naša ljubav ga održava u sadašnjosti.
“Vi nemi ljudi bez milosti, vi nemi igrači svog obrednog plesa, i na ovaj dan i na bilo koji drugi ovaj grad bi mogao bolje, mi smo dozvolili da stvari odu predaleko, ova je borba bila ispod časti protiv razuma. Rastemo, pazimo, slučajno gazimo.“
“Dečak iz vode” nam još uvijek poručuje da bi ovaj put mogao trajati večno. Njegovi stihovi nisu ispisivani po spomenarima, malo se ili nimalo „vrte“ po današnjim TV programima, o njima se piše s vremena na vrijeme.
Meni je to bolno, ali našem “Dečaku iz vode” manje je bitno. Njemu je manje bitno hoće li i koja će ulica nositi njegovo ime, ko će i koliko zaraditi na njegovom liku i djelu, ko će ga i zašto smatrati jugoslavenskim rokenrol arhetipom, a ko narkomanom.
Našem “Dečaku iz vode” je to sve manje bitno sve dok još uvijek ima ljudi koji ga, zaista, razumiju i žive njegove ritmove, stihove, akorde, ne dozvoljavajući da zauvijek ostanemo čirevi na licu Europe.
Mihaela Pavlović
foto: facebook