Većina se roditelja trudi najbolje što mogu i znaju odgojiti djecu, no neki na tome putu debelo zakažu.
Ne vladaju u svim obiteljima ljubav, razumijevanje i dobri odnosi, a disfunkcionalne obitelji pojavljuju se u svim slojevima društva. Odrastanje u takvoj obitelji ostavlja traga, a djeca iz takvih zajednica i sama mogu kasnije razviti neke psihičke probleme, jer obitelj je prva i temeljna zajednica gdje bismo se trebali osjećati sigurno i zaštićeno. Pa ako ta prva i temeljna zajednica zakaže, naravno da koraci u život prema svijetu i društvu postanu teži.
Kako kaže Tolstoj: „Sve su sretne obitelji nalik jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“, pa tako ćemo i mi u ovome članku opisati razlike između više tipova disfunkcionalnih obitelji.
1. Nasilna obitelj
Nažalost, neka su djeca izložena različitim vrstama nasilja: od verbalnog do fizičkog. Odrastanje u takvoj obitelji iskustvo je koje nitko ne zaslužuje. Zlostavljano dijete živi uvijek u strahu, kada će se dogoditi sljedeća epizoda premlaćivanja ili ponižavanja. Iako ne treba nužno značiti, ali takva djeca kroz odrastanje stječu dojam da se nasiljem sve može riješiti pa i sama mogu postati nasilna ili jednog dana završiti u nasilnoj vezi.
2. Savršena obitelj
Oni su savršeni izvana i svi članovi obitelji posložit će život tako da izgleda lijepo u očima drugih ljudi, no kako se oni osjećaju u tome svemu – to samo oni znaju, jer puno toga je sakriveno ispod tepiha. Primjer lažno savršenih obitelji su roditelji koji imaju problem poput financijskih krahova, afera ili razvoda, ali koji vrše pritisak na svoju djecu da prema van i dalje održavaju sliku savršeno sretne zajednice. Takva djeca mogu odrasti u osobe koje će se generalno uvijek previše brinuti o onome što drugi misle o njima.
3. Obitelji koja nije emocionalno povezana
Ima i roditelja koji svojoj djeci ne znaju pokazati ljubav. Nedostatkom topline, zagrljaja, podrške i emocionalnom zatvorenošću, uče djecu da potiskuju svoje emocije. To su roditelji koji će osigurati ono materijalno, nužno za odrastanje, ali ne i ljubav. Takva djeca mogu jednog dana imati i sama problema s iskazivanjem osjećaja, mogu biti vrlo zatvorena pa čak i izgubljena, osjećajući kao da nemaju vlastiti identitet.
4. Obitelj s dominantnim roditeljem
Jedan od roditelja, ili otac ili majka, su previše dominantni, pretjerano kontroliraju i ignoriraju potrebe i emocije drugog partnera i svoje djece. Zapravo se taj roditelj ponaša poput diktatora, smatra da uvijek zna najbolje i postavlja stroga pravila i prevelike zahtjeve. Uspjehe nikad ne pohvaljuje, ali zato uvijek kritizira pogreške. U takvim obiteljima djeca uče slijediti pravila, ali ne stječu dragocjeno iskustvo u donošenju vlastitih odluka. Djeca iz takvih obitelji obično imaju manjak samopouzdanja pa jednog dana mogu biti ili pretjerano agresivni (oponašajući dominantnog roditelja) ili pak pretjerano povučeni (oponašajući obrazac ponašanja roditelja koji je bio podčinjen).
5. Obitelj s pasivnim roditeljem
U obitelji gdje je jedan roditelj ekstremno dominantan, drugi je ekstremno pasivan i on je također toksičan po svoje dijete, zato što se boji sukoba, zato što živi u poricanju i strahu i zato što ne uspijeva zaštititi svoje dijete od autoritarnog ponašanja svog partnera. Dijete od takvog roditelja dobiva poruku da ne zaslužuje zaštitu pa čak i da zaslužuje maltretiranje. Neka djeca pasivnih roditelja mogu se zauzeti za pasivnog roditelja pa čak i igrati ulogu zaštitnika, umjesto da to bude obratno.
6. Obitelj gdje roditelj preko djeteta ostvaruje ambicije
Ovakvi se roditelji vole hvaliti svojim djetetom, a skloni su mu diktirati čime bi se u životu trebao baviti i nametati mu svoje želje i ideje. Svako postignuće njihova djeteta je prilika za njih da pokažu drugima koliko su nevjerojatni kao roditelji. Takva djeca mogu osjećati pritisak, kao da nikad nisu dovoljno dobra, a mogu brkati vlastite ciljeve sa željama i potrebama svojih roditelja i ne otkriti nikad tko su oni i što zapravo žele od života
7. Obitelj s previše zaštitnički nastrojenim roditeljima
Takvi roditelji žele svoje dijete zaštititi od svih vrsta boli i razočarenja, a pri tome im se stalno i nezdravo upliću u život. Oni žele znati sve do najsitnijih detalja o životu svojeg djeteta kako bi mogli riješiti sve njegove probleme. Takvi postupci sprječavaju dijete da nauči postaviti osobne granice i da zadrži privatnost. Dapače, jednom kad ih u životu pogode problemi, a kad im roditelji više neće moći pomagati, bit će im izuzetno teško samostalno se nositi s time, jer su naučeni da netko drugi uvijek rješava njihove probleme i svaku prepreku.
8. Roditelji – prijatelji
Oni su popustljivi i rijetko kada postavljaju kakva pravila ili ograničenja. Ovakvi roditelji djeluju više kao prijatelji svojoj djeci, nego kao netko tko bi ih trebao usmjeravati u životu. Niti takvi popustljivi roditelji nisu dobri po svoju djecu, jer se djeca mogu osjećati nesigurno zbog nedostatka granica, mogu postati previše samovoljna i osobe s nedostatkom samodiscipline i lošim društvenim vještinama generalno.
9. Roditelj kojem treba roditelj
Nekada ljudi postanu roditelji, a uopće za to nisu spremni. Bez obzira što vrijeme prolazi i dijete raste, oni svejedno nisu naviknuti na svoju novu ulogu ili su se jednostavno našli u takvim životnim okolnostima koje su ih slomile pa u djetetu traže rame za plakanje i oslonac. Djeca koja odrastaju u takvoj dinamici postanu odgovorna, ranije odrastaju, nauče puno o brizi o drugima, a najmanje o brizi za sebe same.