Bilješke o piscu:
Dragutin Tadijanović rođen je 4. 11. 1905. godine u Rastušju pokraj Slavonskog Broda, kao sin zemljoradnika. Pučku školu polazio je u susjednom selu Podvinju, a gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu. Poslije mature 1925. godine, dolazi u Zagreb na studije. Upisao se najprije na šumarstvo, a zatim je prešao na filozofiju. Diplomirao je 1937. godine. Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske i u „Zori“. Redovit je član HAZU. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini. Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i francuskog. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca.
MJESEČINA
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini, Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.
Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkima jakim rukama!
Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.
O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:
Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.
Sadržajna analiza:
Ovo je misaona pjesma o ljubavi, prolaznosti i smrti. Pjesnik se sjeća lanjskog ljeta kad je promatrao isti mjesečev sjaj iznad hrastove šume, kao i danas. Tada je pored njega bila voljena žena, a sad je nema. Njen grob sada poliva mjesečina. Tada je bio sretan, a sad je tužan. Metaforom o krhkim igračkama u krvničkim jakim rukama pjesnik poručuje da smo žrtve sudbine. Sve je prolazno, tuđe će oči gledati mjesečinu kao što smo je mi gledali. Mjesec će se uvijek pojavljivati, izmjenjivat će se dan i noć, a nas neće biti.
U pjesmi su dva raspoloženja: lanjski zanos i smijeh, dvoje zaljubljenih na klupi i današnja tuga, samoća i mjesečinom obasjan grob.
Stilska analiza:
Pjesma obiluje vizualnim pjesničkim slikama: u tamnom sjaju mjesec rumen, izlazak punog mjeseca iza šume hrastove, u rasvjeti mliječnoj, mjesečina grob poliva, večernje sjenke oduljaše. Tišina je, samo mjesečina pjesniku šapuće. Ponavljanje riječi nema (nje) i dugo (još dugo poslije nas) govori o neminovnom kraju i smrti. Ugođaj pjesme je tužan i sumoran. Pjesma ima šest nejednako dugačkih strofa s nejednako dugačkim stihovima, bez rime. Ponavljanje prva dva stiha na kraju pjesme obrnutim redom govori o neumitnosti sudbine.