Bilješka o piscu:
Emile Zola (1840. – 1902-), francuski romanopisac, značajni teoretičar naturalizma i društveni borac. Do knijževnog uspjeha proživio je težak život, radeći između ostalog i kao novinar.
Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvaralački književni postupak. Čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i socialnog stanovišta opažanjem i eksperimentom. Život je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioliških i animalnih strana u čovjekovu biću – potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti.
Prvi veći uspjeh postiže romanom Theresea Raquin, s temom o mržnji i dubokim nesporazumima između muškarca i žene.
Godine 1868. završen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie Honore de Balzaca. U nizu romana Zola prikazuje različite sredine u kojima se kreću članovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod teškim i sumornim pritiskom nasljeđa, bolesti i društvene depresije. U triologiji Zola se bavi više društveno-političkim problemima, obraćajući se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara nešto svjetlije perspektive u pogledima na ljudsko društvo i njegovu budućnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu građu i obilje podataka iz vanjskog svijeta s naglašenom težnjom da bude što objektivnije i prirodonaučnije. Ali u osnovi svega leži Zolna strasna, lična priroda, i on je dao više svoju ličnu sliku zamišljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.
Ponešto o djelu “Nana”:
“Nana” je odličan naturlistički roman, koji uz Germinal zasigurno čini najbolje djelo Zolina književna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspoređujući Nanu sa muhom.
“… muhom boje sunca, koja dolazi sa smetišta, muhom koja uzima smrt sa stvarima duž ceste, pa zujeći, plešući i prelijevajući se kao drago kamenje, samo što stane, truje ljude po palačama, u koje ulazi kroz prozor.”
Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najviše bavi Naninim likom, ističući njenu ljepotu i snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.
“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po plećima…”
“On je vidio njene poluzatvorene oči, poluotvorena usta, njeno lice ožareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opuštena kosa pokrivala je leđa kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukove, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mišiće pod svilenom kožom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”
Roman izgleda kao niz slika iz života kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optužba nemoralom tadašnjeg društva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, već je u cijelom romanu čini privlačnom opravdavajući njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljavštini.
Zola je u promatranju destruktivnog ponašanja svoje glavne junakinje, njoj potčinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoću Naninih različitih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti što je i temelj naturalizma.
Nana je svoje ljubavnike, Steinera i Muffata, podnosila samo zato što joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmišljajući o posljedicama, povodeći se samo svojim instinktima. Pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osjećaj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjajući o sreći ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podložnu ženu koja je prepuštajući se u potpunosti svojim instinktima i osjećajima morala doživjeti pad. Odavši se ponovo prostituciji da zaradi za život dala se izbaciti iz vlastita stana.
U svim svojim ljubavnim, odnosno možda ipak poslovnim pothvatima ona je tražila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu ličnosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono što je željela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.
“To je smiješno, bogati ljudi zamišljaju da mogu sve dobiti za svoj novac… E pa lijepo! A ako ja neću?… Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da neću, i uvijek neću…”
Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proračunavala metode kako bi nešto izvukla iz svojih ljubavnika i možda je jedan koji je najlošije prošao bio baš grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.
“Ti uzimaš – prihvati ona odlučno – ti ćeš udesiti da mi je do uloge. On je ostao iznenađen. Zatim reče uz očajan pokret: – Ali to je nemoguće!
Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.
Ona ga prekide skvršivši ramenima:
Ti ćeš sada ići dolje i reći Boreknoveu da tražim tu ulogu… Ta nemoj da budeš toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti ćeš mu ga pozajmiti jer ga imaš toliko da ga možeš kroz prozore bacati.”
Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mržnju prema bogatim osobama i takozvanim poštenim ženama koje su bile poštene samo izvana, ali su se kako Nana kaže skrivećki provodile, daleko od očiju javnosti.
Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala čitavo bogatstvo, a nije imala što jesti. Sa svim svojim slabostima i greškama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.
Zola Nanu prati u odnosu s ostalim muškarcima. On je neprestano prati, slijedi portretirajući svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojnošću, opisujući svaki najmanji detalj, kao fotografija. Čak prilikom Nanine smrti Zola je upotrijebio svu svoju opisivačku umješnost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek ističući Naninu ljepotu.
“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bačena tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su već ličile na neku plijesan zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pružala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan sijeh. I na ovu užas i gtotesnu masku ništavila kosa lijepa kosa, sadržavši svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se raspadala.”
Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primijeniti postupke znanstvenika. Stvaralački rad određen je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primijenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna ličnist koja je često grešila, a sredina u kojoj je živjela i vrijemo koje je bilo teško natjeralo ju je da bude to što je bila.
Zolin cilj bio je uzdići roman u sfere nauke. On je na živim tijelima vršio analitički rad koji kirurzi vrše na leševima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. Pristupanje djelu s naučne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve društvene slojeve tako da je često bio napadan.
Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma. Nana, nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.
Najveći dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagušljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.