Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (1850. – 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma. Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. U 29. godini napisao je pripovijetku «Slučaj», a nakon toga napisao je brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala: «Jelkin bosiljak», «Začuđeni svatovi», «Primorci», «Sirota»,«Teodora».
2. Djela društveno političke tematike: «Olga i Lina», «Pobijeljeni grobovi», «Gospođa Sabina», «Saveznice».
3. Djela povijesne tematike «Urota Zrinsko-Frankopanska», «Kraljica Lepa».
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame «Sestre», «Obiteljska tajna», «Petar Zrinski», te autobiografsku pripovijest «Pod puškom».
U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.
Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje «ocu domovine» Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.
Petrova božićna zdravica:
«Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe.» Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu. Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom, ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:
«Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general.»
Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
«Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja…»