Kako starimo, tako i opadaju naše kognitivne sposobnosti – ali dobra je vijest što možemo istrenirati svoj mozak da odgodi taj proces, i to sviranjem ili slušanjem glazbe, prenosi Science Daily.
Tim sa Sveučilišta u Ženevi otkrio je da te dvije aktivnosti vezane uz glazbu mogu izmijeniti kognitivni pad kod zdravih starijih osoba stimulirajući proizvodnju sive tvari u mozgu.
Kako bi postigli te rezultate, istraživači su pratili više od 100 umirovljenika koji se nikad prije nisu bavili glazbom, a koji su pohađali šestomjesečnu obuku klavira i osviještenosti o glazbi (music awareness).
Po završetku istraživanja zaključili su kako dobiveni rezultati otvaraju nove izglede za potporu zdravom starenju.
Kako je to moguće?
Tijekom života naš se mozak preoblikuje. Neuroplastičnost ftw!
Morfologija i veze mozga mijenjaju se u skladu s okolinom i iskustvima, primjerice kada učimo nove vještine ili prevladavamo posljedice moždanog udara.
Međutim, kako starimo, ta se “plastičnost” mozga – tj. njegova sposobnost prilagodbe i preoblikovanja – smanjuje. Mozak također gubi i sivu tvar u kojoj su pohranjeni naši dragocjeni neuroni. Taj je proces poznat kao “atrofija” mozga.
Dakle, kognitivni se pad pojavljuje postupno, a pritom najviše trpi radno pamćenje, jedna od naših kognitivnih funkcija koja je u središtu mnogih kognitivnih procesa.
Radno pamćenje definira se kao proces u kojemu kratko zadržavamo informacije i manipuliramo njima kako bismo postigli cilj, poput npr. pamćenja telefonskog broja dovoljno dugo da ga zapišemo ili prevedemo rečenicu sa stranog jezika. Kao radna memorija računala, za vas računalno (pre)pismene.
Studija koju smo ranije spomenuli otkrila je da bavljenje glazbom i aktivno slušanje glazbe mogu spriječiti propadanje radnog pamćenja i imaju pozitivne učinke za njega. Na kraju ispada da takve aktivnosti pospješuju plastičnost mozga i povezuju se s povećanjem volumena sive tvari.
Istraživanje je provedeno na 132 zdrava umirovljenika u dobi od 62 do 78 godina, pri čemu je jedan od uvjeta za sudjelovanje bio da nikada u životu nisu pohađali satove glazbe dulje od šest mjeseci.
Sviranje vs. slušanje glazbe
„Htjeli smo ljude čiji mozak još nije pokazao nikakve tragove plastičnosti povezane s glazbenim učenjem. Zaista, čak i kratko iskustvo učenja tijekom nečijeg života može ostaviti otiske na mozgu, što bi naše rezultate učinili pristranima,” pojasnio je prvi autor studije, neuroznanstvenik Damien Marie.
Ispitanici su nasumično raspoređeni u dvije skupine, bez obzira na njihovu motivaciju za sviranje instrumenta.
Druga grupa pohađala je sate aktivnog slušanja, koji su bili usmjereni na prepoznavanje instrumenata i analizu glazbenih svojstava u širokom rasponu glazbenih stilova. Nastava je trajala sat vremena dnevno, a sudionici obiju grupa morali su pola sata dnevno rješavati i domaću zadaću.
Pozitivni učinci na obje grupe
„Nakon šest mjeseci našli smo zajedničke učinke za obje intervencije. Neuroimaging je otkrio povećanje sive tvari na visokoj razini kod svih sudionika – u četiri regije mozga koje sudjeluju u kognitivnom funkcioniranju, uključujući i područja malog mozga uključena u radno pamćenje. Njihova izvedba porasla je za 6 posto, i taj je rezultat bio u izravnoj korelaciji s plastičnosti malog mozga”, kazala je posljednja autorica studije, docentica psihologije Clara James.
Znanstvenici su također otkrili da su kvaliteta sna, broj odslušanih lekcija tijekom intervencije i dnevna količina treninga pozitivno utjecali na stupanj poboljšanja performansa.
Međutim, otkrivena je i razlika između dvije skupine.
Kod pijanista, volumen sive tvari ostao je stabilan u desnom primarnom slušnom korteksu – području ključnom za obradu zvuka – dok se smanjio u skupini koja je aktivno slušala.
„Osim toga, opći obrazac atrofije mozga bio je prisutan kod svih sudionika. Stoga, ne možemo zaključiti da glazbene intervencije pomlađuju mozak. One sprječavaju starenje samo u određenim regijama”, napomenuo je Marie.
Na kraju, rezultati pokazuju da vježbanje i slušanje glazbe potiču plastičnost mozga i kognitivnu rezervu (otpor uma i mozga na oštećenja mozga).
Autori studije vjeruju da bi takve razigrane i pristupačne intervencije trebale postati glavni politički prioritet za zdravo starenje.
Sljedeći korak za tim jest procjena potencijala tih intervencija kod ljudi s blagim kognitivnim oštećenjem (međufazom između normalnog starenja i demencije).