Bilješke o piscu:
Hanibal Lucić (1495. – 1553.), hrvatski pjesnik iz jedne od najpoznatijih i najbogatijih tadašnjih vlastelinskih porodica. Školovao se u Italiji, te se nakon tog školovanja vraća u Hrvatsku i živi na Hvaru.
U njegovom se književnom radu osjeća utjecaj humanizma i Petrarce, pogotovo talijanskog pjesnika Pietra. On nije mnogo poštovao puk, tj. uvijek je u skladu sa svojim plemenskim rodom, pa tako kaže da je puk “mnoštvo koje razuma nema”. Stoga je ironično da se oženio pučankom i sve svoje imanje ostavio vanbračnom sinu Antunu. Njegov sin poslije Hanibalove smrti objavljuje njegova djela pod nazivom “Skladanja izvrsnih pisam razlicih”. Njegova najpoznatija djela su: Trubadurska pjesma “Jur nijedna na svit vila”, Pjesma “U pohvalu grada Dubrovnika”, Drama “Robinja” – naša prva drama svjetovnog sadržaja.
Kratki sadržaj:
Prvi prizor
Derenčin govori svojim slugama kako je sretan što je našao svoju dragu koju su turci oteli te da ih je sreća nanijela u Dubrovnik. Obećava slugama veći dio blaga koje je obećao ugarski kralj onome ko pronađe robinju jer mu nije stalo do blaga. Zatim nalaže momcima da uz svaku cijenu otkupe robinju kad je turci dovedu na trg da je prodaju, jer bi htio s njom govoriti dok još nije slobodna.
Drugi prizor
Gusari dovode robinju koja se tuži na zlu sudbinu. Derenčin prilazi kao kupac i pita je odakle je. Na to mu je ona ispričala svoju povijest. Nakon što mu je ona ispričala svoju povijest, on joj je rekao da će je otkupiti i vratiti kući ako je spremna udati se za Derenčina. Ona mu je odgovorila da se sa time slaže jer ga je ona oduvijek voljela, ali mu to nije priznala jer joj on nije prišao pravim putem. Sada joj Derenčin reče ko je on – da je samo preobučen te ju je oslobodio, dodijelio joj dvorkinje te ju poslao da se odmori.
Treći prizor
Služavka Pera se žuri da pozove goste na vjenčanje. U međuvremenu je pričala drugim slugama kako živi robinja u svratištu te kako je sretna sa Derenčinom. Nakon toga se oni vjenčaju.
Analiza djela:
Hanibal Lucić je napisao “Robinju” prema jednoj narodnoj pjesmi. U njoj je provedeno jedinstvo mjesta, vremena i radnje. Čitavo djelo je dokaz autorove ljubavi prema Dubrovniku. Ono slavi dubrovačko gostoprimstvo, slobodu, bogatstvo i mudru upravu republike koja graniči s turcima, ali živi u miru.
“… U Dubrovnik koji viru štuje našu
I mirno pokoji s turci na mejašu…”
Osjeća se i potajni Lucićev strah od turaka. Njegovo štovanje plemstva i starih porodica dolazi također do izražaja.
“… Za to bud velika tebi, kneže, hvala,
I vam, Dubrovnika gospoda ostala…”
Zaključak:
Ovo djelo iskazuje veliko rodoljublje Hanibala Lucića prema Dubrovniku. Ponosan je što je Dubrovnik slobodan, ali se i boji moćnih turaka te se nada da će Dubrovnik ostati slobodan.