Neke priče ne usudimo se komentirati sami pa u pomoć zovemo njih – jer problem je manji kad se podijeli. Hrabri telefon je tu za sve vas koji se osjećate loše, kada vas muče obiteljski, ljubavni ili neki drugi problemi.
Ovotjedna priča koju smo odlučili podijeliti s njima i zamoliti ih za komentar našla se u našoj rubrici 'pitanja & odgovori'. Na ovo pitanje i vi ste odgovorili s puno razumijevanja i uputili nesretnu curu na istu adresu kao i mi...
PITANJE:
'Imam 17 godina i već sam na rubu snaga. Imam jako stroge roditelje. Od moje 14. ili 15. godine me tjeraju da se dižem u 6 ujutro i radim vikendom u našem kafiću (da ne daj bože ne bi moj škrti otac morao nabaviti još jednu radnicu). Cijeli vikend mi ode na to. Subotu popodne cijelu provedem u tom šugavom kafiću i onda u nedjelju ujutro opet jutarnju. Nemam vremena za sebe, prijatelje i općenito neke hobije koji me zanimaju. Kad im kažem da me smeta to, kažu mi da živimo od kafića i da moram (a ne moram jer nismo siromašni; nismo ni neki bogataši, normalno živimo). Otac očekuje od mene da tu šugavu kafanu stavljam na prvo mjesto i dere se na mene ako ga pitam za jedan slobodan vikend. Svoj rođendan sam provela radeći. Da bi stvar bila bolja, ne dobivam ni kune od toga (jedino manču, a par puta sam ga uhvatila da i krade moju manču). Mater s druge strane boli briga. Ona vrši pritisak na školu i očekuje od mene da budem doktorica A MENE TO NE ZANIMA. Ponekad me i tuku. Jednom me obiteljski prijatelj uhvatio s cigarom, kad su saznali za to tukli su me kaišem pola sata. Razumijem da pušenje nije zdravo, al valjda mogu sa 17 godina koji put koju cigaru zapaliti... Niti se drogiram niti izlazim vikendom van mrtva pijana, normalno se ponašam. Zabranili su mi da imam dečka; ako me vide s nekim muškog roda odmah me napadaju i prijete mi da će me prebiti i izbaciti iz kuće. Obratila sam se školskoj psihologinji još dok sam išla u osnovnu školu i ona mi je rekla u smislu 'trpi, šta ceć' tako da sad u srednjoj ne želim ni pokušavati. Ne znam kako ću izdržati sav ovaj pritisak, stalne uvrede, batine....
ODGOVOR HRABRI TELEFON:
Draga djevojko, hvala ti što si nam se obratila i ukazala povjerenje. Čitajući tvoj upit zabrinule su me situacije koje si navela te vjerujem da ti je teško. Mislim da je zaista hrabro i zrelo od tebe što si opisala sve što ti se događa te što si odlučila potražiti pomoć i promijeniti situaciju. U svom upitu napisala si da te roditelji tjeraju da puno radiš te su ti zabranili da imaš dečka. Također, navela si da te roditelji ponekad tuku, vrijeđaju i viču na tebe kad tražiš slobodan vikend.
Zaista mi je žao čuti kroz što sve prolaziš. Također, zabrinule su me situacije koje si opisala gdje su te roditelji tukli. Važno mi je da znaš da to nije prihvatljivo ponašanje i nijedna osoba ne zaslužuje da je netko tuče ili vrijeđa. Obitelj bi trebala biti izvor ljubavi, podrške i razumijevanja te je odgovornost tvojih roditelja da ti pruže okolinu u kojoj ćeš se osjećati sigurno. Nijedno dijete ni mlada osoba nisu krivi za nasilje koje doživljavaju. Roditelji nikad ne bi smjeli reagirati nasiljem, tako ni u slučaju kada napraviš nešto što se njima ne sviđa ili je protiv njihovih pravila. Udarci i uvrede mogu kod osobe izazvati osjećaj bespomoćnosti i tuge, ali osjećaj srama ili krivnje. Ponašanja roditelja koja si mi opisala nisu u redu i smatram da je zaista važno poduzeti nešto kako bi se zaštitila.
'Divljala sam i plakala, a tijelo mi je trnulo' – što napraviti od depre nastane veći problem?