Magistre kroatologije i pedagogije, zaljubljenice u sve posebnosti hrvatskoga jezika, detektivke kada je riječ o jezičnim nedoumicama, obožavateljice najpoznatijeg čarobnjaka svih vremena – Harryja Pottera, autorice bloga Književne kritičarije te kanala Hrvatski jezik za svaku upotrebu na Facebooku, Instagramu i TikToku, sve to, ali prije svega prijateljice, upoznajte Željku Jeličanin i Barbaru Tolić Aušić.
Studeni, doba godine kada se više ne govori o posljednjim trzajima babljega ljeta, kada smo već zaboravili na more i kada zalaske sunca fotografiramo već oko 16 sati popodne. Tada u centar (medijske) pozornosti dolaze teme o knjigama i čitanju jer još traje Mjesec knjige, ali vrijeme je to održavanja najvećeg sajma knjiga u Hrvatskoj, Interlibera. Sva je pažnja u studenome usmjerena na čitanje, mirise (novih, svježe tiskanih) knjiga, autore čija su djela privukla najviše pažnje, stajanje u redovima na Velesajmu, traženje najdražih nakladnika i knjiga. Dok traje knjiški šušur u studenome, odlučili smo razgovarati s poznatim dvojcem – Željkom i Barbarom, ljubiteljicama jezika i književnosti čiji interes za knjige ne splasne nakon što Interliber zatvori svoja vrata.
U ovo se doba godine intenzivnije razgovara o knjigama i književnosti. Smatrate li da je takvih rasprava (u medijima) premalo, tj. da je ta tematika zapostavljena, osim u studenome?
Željka: Osim što se tijekom studenoga u medijima razgovara o knjigama, nisam sigurna daje li im se drugim mjesecima prostora uopće, uz nekoliko iznimki u vidu emisija posvećenih baš toj tematici. Jasno mi je da to proizlazi iz interesa publike, ali rastužuje me, da, i voljela bih, naravno, da se promijeni.
Barbara: Kultura je kod nas općenito marginalna tema, no važno je istaknuti da je sve više (knjiških) festivala i drugih srodnih sadržaja, ali i da su društvene mreže otvorile dodatni prostor za komuniciranje. Na taj način lakše je okupiti, možda manju, ali zato fokusiraniju, skupinu ljudi koji će rado razgovarati o njima važnim područjima interesa. To nikako ne treba zanemariti jer se taj interes s društvenih mreža onda često lako prenese i u druge, veće medije.
„Mi smo željele svima koji žele učiti o jeziku i uživati u književnosti to i omogućiti“
Pisale ste blog, imate profile na Facebooku, Instagramu i Tik Toku. Jesu li pratitelji bili ti koji su vas navodili na druge kanale ili ste vi htjele biti vidljivije širem dijelu publike?
Željka: Bila je to kombinacija: vodile smo se svojim potrebama i željama, ali smo također željele pristupiti različitoj publici i različitim generacijama. Primjerice blog smo kreirale nakon Facebooka jer nam je bilo potrebno više prostora za prenošenje svojih misli, grupu na Facebooku jer nam se činilo da ćemo tako najlakše okupiti obožavatelje domaće književnosti i one koji bi se htjeli s njom pobliže upoznati. S druge strane, jasno je da na Facebooku i na TikToku nije ista publika, a mi smo željele svima koji žele učiti o jeziku i uživati u književnosti to i omogućiti. Svaka od tih društvenih mreža različit je medij, pa i nama nudi različite mogućnosti izražavanja, a skupa su kompletan paket.
Barbara: Odabir kanala, osim o našoj zajednici, ovisi i o našim potrebama za kreativnim izražavanjem, zbog čega si dopuštamo usmjeravanje pažnje na medij koji nam u pojedinom trenutku odgovara – kada imamo mnogo toga za reći i žudimo za duljim formatom, pišemo tekstove na blogu i newsletteru ili snimimo dulji video. U drugim trenucima taj format malo miruje, sve dok ne osjetimo potrebu prenijeti poruku baš na taj specifičan način. Jasno je da i mi volimo eksperimentirati s različitim formatima, tu svakako leži dio zabave i uzbuđenja koje je uvijek poželjan element pri stvaranju novih sadržaja.
„Još uvijek nas iznenadi izravnost publike na TikToku“
Kakva je vaša zajednica i kako njome „upravljate“?
Željka: Evo jednog klišeja: naša je zajednica – ili je možda bolje da kažem naše su zajednice – najdivnija na svijetu. Tu i tamo pronađe se netko tko zaboravi da su iza svakog ekrana, pa i našeg profila, ljudi s osjećajima i netko tko misli da moramo biti nepogrešive, no s takvima se brzo pozdravimo. Raspravljamo konstruktivno o jezičnim problemima i nedoumicama, o raznim knjiškim i uz knjige povezanim temama i u tom smislu zaista nije teško moderirati. Još uvijek nas iznenadi izravnost publike na TikToku, primjerice, ali kao što znamo, to je jedna od odlika mlađih generacija i na to se trebamo naviknuti.
Barbara: Nema mi dražega od promatranja spontanih razgovora koji se događaju ispod naših objava, gdje naši pratitelji jedni drugima ukazuju na neke činjenice povezane s temama o kojima se razgovara, preporučuju, pojašnjavaju… Lijepo je vidjeti da potičemo na razmišljanje i razmjenu stavova. Ali moram priznati da se neke od najboljih rasprava često presele u inboks.
Mnogi vam šalju upite u vezi jezičnih nedoumica, koliko vam vremena oduzima odgovaranje na takve upite?
Željka: Ovisno o tome kakvo je pitanje, ponekad je dovoljno samo triput kliknuti i dođemo do odgovora, ponekad je potrebno veće istraživanje. Ali mislim da svakako trošimo više vremena nego što naši pratitelji misle, ponekad se osjećamo kao Google. 😊 No pomognemo kad god možemo.
Barbara: Zaista se mnogo upita na dnevnoj bazi nađe među našim porukama, ponekada ih je toliko da ne stižemo odgovoriti ili nam se zbog tehnikalija na društvenim mrežama ne prikazuju. Koliko god nekad bilo zabavno, nemamo toliko vremena za odgovaranje pa se trudimo brojne upite pretočiti u objave koje bi i drugima mogle koristiti ubuduće.
U vrijeme ispita državne mature na vašim se profilima mogu naći brojni kvizovi za maturante. Kakva je povratna informacija budućih studenata o onome što radite?
Željka: Iznenadilo nas je koliko su ti kvizovi bili dobro prihvaćeni. Kad smo počele s njima, nadale smo se da će biti korisni, ali odaziv koji smo dobile zaista nismo očekivale. Naši ih pratitelji srednjoškolci rješavaju tijekom cijele godine, što nam je jako drago jer najlakše je učiti kroz zabavu. S druge strane, presimpatični su nam pratitelji koji su školu odavno završili, ali sad ispunjavaju kvizove da se prisjete nekih činjenica i da provjere koliko se sjećaju.
Barbara: Povratna informacija često ide iz jedne krajnosti u drugu: ili da je kviz pretežak ili da je prelagan, što nam je uvijek simpatično jer pokazuje da ljude zaista zaokuplja takva vrsta sadržaja i tjera ih na promišljanje i učenje. Neke kvizove namjerno zapaprimo, a neke olakšamo, i to iz istoga razloga – nekada nas nešto motivira baš zato što je izazovno, dok nam je ponekada najbolja motivacija osjećaj koji proizlazi iz uspješnoga rješavanja zadatka. I, naravno, najčešća je povratna informacija da je uvijek dobrodošlo još kvizova za ponavljanje gradiva.
„Svima nama nedostaje pažnje i da smo previše zaokupljeni mobitelima“
Čitaju li mladi danas više od prezentacija na fakultetu ili opisa videozapisa na Tik Toku? Kako tome doskočiti?
Željka: Mislim da mladi danas čitaju puno manje od naše generacije. Većinu ih zanimaju dinamični videozapisi koji traju svega nekoliko sekundi ili minuta – što brži, to bolji – a čini mi se da im toliko traje i koncentracija. Mislim da je najlakše knjige im prošvercati na taj način, zainteresirati ih za čitanje predstavljanjem u obliku videozapisa i sl. Dobar je primjer za to BookTok, odnosno činjenica da sve knjige koje su u trendu na TikToku postanu veliki hitovi.
Barbara: Moramo im pokazati da knjiga nije bauk i dosadna obaveza, a društvene mreže mogu biti zgodan alat za to, što smo već, nadam se, lijepo pokazale. Valjalo bi razmisliti i o uvijek aktualnim temama: problemu lektira i približavanja književnosti mladima unutar obrazovnoga sustava. Ipak, nije rješenje ni u tome da sve previše pojednostavimo i skratimo jer sve što je prelagano ne predstavlja izazov i ne potiče na veći interes.
Moram generalizirati, ali čini mi se da svima nama nedostaje pažnje i da smo previše zaokupljeni mobitelima. Meni je, recimo, rješenje uvijek na mobitelu imati neku zgodnu knjišku aplikaciju (predlažem e-Zaki koji dolazi uz članstvo u Knjižnicama Grada Zagreba ili neizostavni Kindle) pa umjesto beskonačnog skrolanja otvoriti e-knjigu i nekoliko minuta u danu, barem preko ekrana dok mi fizički primjerak nije pri ruci, utrošiti na čitanje.
Završio je još jedan Interliber. Kakve su vaše preference – odlazite li svake godine, kupujete li, ako da, koje žanrove? Jeste li zadovoljne popustima?
Željka: Svake godine odem i svake si godine obećam da sljedeće neću, ne samo zbog popusta nego i zbog gužvi. Općenito mi se u nekoliko posljednjih godina promijenio stav prema knjigama – shvatila sam da nema smisla da ih skupljam pa da samo stoje na policama, tako da sad kupujem uglavnom one koje baš želim posjedovati i kojima se želim vraćati. Popusti nisu bajni i mislim da se u tom smislu izgubila sajamska dimenzija Interlibera, ali opet, ako neku knjigu želim imati, spremna sam izdvojiti i punu cijenu. U mojoj se košarici – i interliberskoj i tijekom godine – najčešće može zateći knjige domaćih autora, ali i one vezane uz Harryja Pottera, tu nema pomoći.
Barbara: Ja sam svoje police na ovogodišnjem Interliberu također obogatila novim izdanjem Harryja Pottera jer nikad neću prežaliti što nisam skupljala ona izdanja koja smo čitali u djetinjustvu, a inače volim isprobavati pomalo od svih žanrova. Interliber je veliko knjiško događanje, vjerojatno i najveće u Hrvatskoj, pa mi je žao propustiti ga, iako pritom može biti i dosta naporno zbog gužvi; Željka je sve rekla. Čini mi se da su gužve iz godine u godinu sve veće, ne znam što kažu statistike, ali svakako bih iz toga voljela izvući jedan optimističan zaključak – činjenica da je čitanje (i kupovanje) knjiga u trendu nikako nam ne može naškoditi. Neke knjige moraju sazreti na našim policama (ili dočekati da mi sazremo) – ali sigurna sam da će se već naći pravi trenutak. No ne možemo ga samo čekati jer knjiga nam, nažalost, ne može sama uskočiti u ruke; moramo ukrasti za nju trenutak i upustiti se u avanturu koja se nalazi između korica.