Iskrena ispovijest djevojke koje je maltretirala svoje vršnjake: 'Zagorčala sam život mnogima'

Mnogo puta pisali smo o bullyingu, zadirkivanju i maltretiranju među školskim kolegama te o traumama i posljedicama koje zbog toga imaju žrtve.

Ovaj put donosimo ispovijest odrasle osobe koja je bila bully te je često gnjavila svoje vršnjake. Zašto je to radila? Kako se osjeća sada?

Pročitajte drugu stranu priče:

'Da me upoznate danas, nikada ne biste rekli da sam bila 'bully'. Moji prijatelji i obitelj opisali bi me kao stidljivu i ljubaznu osobu. No istina je ta da sam u osnovnoj školi zagorčala život nekim od svojih vršnjaka. I skoro nisam naučila lekciju.

Većina nasilnika ne želi govoriti o svojoj prošlosti jer se boje kako će se to odraziti na njihov današnji imidž. Čak i sada dok pišem ovo pismo, ne mogu povezati onu okrutnu tinejdžericu i današnju sebe. Mislim da sam dobra osoba, ali jednako tako znam da sam u adolescentskim godinama bila grozna prema nekim vršnjacima i učinila sam da se osjećaju grozno.

Još kao dijete radila sam nepodopštine; jednom sam primjerice u školi slagala da kolegica iz razreda nosi nož u školu zbog čega je bila suspendirana. Radila sam ružne stvari iako sam imala divne roditelje koji su i sami bile žrtve bullyinga. Često sam bila kažnjavana zbog lošeg ponašanja, ali nikada nisam doživljavala posljedice svojih postupaka.

Sa 6 godina sam se namjerila na dječaka koji je bio najmlađi u razredu. Uvijek sam ga zadirkivala i trgala igračke koje je donosio u školu. Davala sam mu ružne nadimke i pravila se važna u očima drugih učenika. Osim njega, okomila sam se na još jednog dečka i curicu koji su se družili i toliko sam ih zezala i vrijeđala, da se ona na kraju prestala družiti s njim samo kako bi ih pustila na miru.

Kada sada razmišljam o svemu, shvaćam da sam to radila samo zbog uvažavanja drugih. Nikada nisam gnjavila nikoga ako sam bila sama, vrijeđala sam i ponižavala samo ako sam bila u društvu. Druga djeca su me uvažavala kada sam se tako ponašala i osjećala sam se moćno. Stalno sam upadala u nevolje zbog svog ponašanja, ali to me nije previše uznemiravalo. Ako je kazna bila sjedenje na stolici 10 minuta, već 11. minutu mogla sam nastaviti s maltretiranjem.

Kada sam napunila 9 godina, postala sam svjesna da sam bucmasta. Dečki su se zanimali za ostale curice, a za mene ne. Jedini način da se istaknem bio je da budem smiješna, zločesta i luđa od ostalih. 'Bullying' je za mene zapravo bio način pomoću kojeg sam pokušavala biti 'cool' pred ostalima.

U trećem razredu gnjavila sam jednu naivnu djevojčicu koja bi radila sve što joj drugi kažu. Tako bih je ja nagovarala da ode do dečki i poljubi ih, a ovi su je odgurivali i vrijeđali. Ako je nisam slala da čini gluposti, vrijeđala sam je i skrivala joj stvari. A tada je moja mama saznala što radim.

Strpala me u auto i odvela pred njezinu kuću. Pozvonila je, a kada je mama te djevojčice otvorila vrata, moja majka natjerala me da kažem sve što sam radila i ispričam se. Bila sam šokirana. Do sada sam puno puta pričala s učiteljima i svojim roditeljima, ali ovo je prvi put da sam se morala ispričati mami svoje žrtve. Jako sam se bojala, ali sve sam ispričala. Ono što me istinski začudilo jest da je njena mama prihvatila ispriku, a od silnog olakšanja sam se rasplakala. Ona me zagrlila i počela tješiti, a ja sam počela plakati još jače. Njenoj kćeri sam život pretvorila u pakao i očekivala sam da će vikati na mene i udariti me, a ona mi je jednostavno oprostila. To me posve dotuklo.

Nakon ovog iskustva sam se promijenila. Nisam se više ni s kim družila, postala sam stidljiva i ljubazna i uglavnom sam čitala knjige. Jedna od djevojčica koju sam gnjavila je postala najpopularnije u srednjoj školi i nije me nikada doživljavala, a s drugom se i danas družim premda mi je jasno stavila na znanje da sam bila grozna na početku osnovne škole.
Kasnije sam i sama iskusila bullying, ali više nisam nikada bila bully.

Moje iskustvo govori mi da uvijek postoji razlog zašto djeca gnjave vršnjake. Svi se susrećemo s nekim nesigurnostima; neki ih rješavaju tako da se povlače u sebe, a neki počnu maltretirati one oko sebe. Važno je prozvati nasilnike jer njihova dijela blijede u tišini i tajnosti. Oduzimajući im tu 'privatnost', vjerojatno će i njihova želja za nasiljem splasnuti. Takvo je barem moje iskustvo.'

Foto: arhiva
Izvor: Seventeen.com
I.N.