Jedna je mama s čitateljima Jutarnjeg lista podijelila agoniju koju je prošla sa svojim maloljetnim sinom koji je pušio Galaxy, osvježivač zraka koji kad se konzumira kao droga, može imati opasne posljedice za zdravlje mladih osoba, a često završi i smrću...
Ovo je njihova priča...
Kad samo doznala da moj maloljetni Ivan puši Galaxy i da ga kupuje u smart shopu, život mi je postao agonija. U pet mjeseci postao je ovisnik. Izbezumljena, otišla sam na policiju i pitala što da radim, a oni su mi rekli: Gospođo, to je osvježivač zraka, mi ništa ne možemo poduzeti...
Da s Ivanom nešto nije u redu, primijetila sam odmah. Čim je prvi put došao takav, pod utjecajem. Petlja mu se jezik, oči su mu staklaste, vidim da nije u pitanju alkohol. S djetetom mi nešto ne štima.
Ali što?
- Znam da nisi pijan, kažem mu. Reci što si?
- Pušio sam Galaxy, kaže.
Pitam ga što je to. Osvježivač zraka, kaže. Otkud ti to? Kupujemo na kiosku, priznaje.
Poslije sam saznala da se radi o smart shopu u Petrinjskoj i kiosku u Tkalčićevoj, gdje su oni, moj sin star 16 godina i njegovi prijatelji, uglavnom vršnjaci, kupovali paketiće osvježivača prostora koji kad se puši ima učinak kao marihuana, ali za 50 posto snažniji.
Jer radi se o kemiji.
Majka sam, ekonomistica u jednoj banci, stanujem u širem središtu Zagreba. Ivan je kao mnogi mladići u zemlji konzumirao tzv. umjetne kanabinoide, koji se u smart shopovima prodaju legalno kao osvježivači zraka, soli za kupanje…
Svi oni znaju da je to samo lažna reklama i to puše kao što bi radili s jointom. Samo što je ovo kemijski spoj iz Indije.
Zvučalo mi je nevjerojatno, nemoguće. Da se mogu dokopati nečega što se može koristiti kao droga, a u svojem sastavu nema supstanci zabranjenih u Hrvatskoj.
Dok sustav takve novitete detektira i zabrani, na tržište stižu nove, dovoljno je promijeniti jedan spoj.
Prilično zastrašujuće.
No, kad mi je Ivan priznao za Galaxy i Rainbow, kako se zovu, o tome nisam znala ništa. Kasnije se pokazalo da su takve mješavine, ili alergijske reakcije na njih, uzrokovale nekoliko smrtnih slučajeva u Hrvatskoj.
Ivan mi je objasnio da im jedan od prodavača u Petrinjskoj paketiće nije želio prodavati. Ali on je bio jedini savjestan, ostali nisu imali problem. Na pakiranju proizvoda stoji kako se ne smije prodavati mlađima od 18.
Sin mi se povjerio. Pakiranje stoji deset kuna, a puna vrećica nešto više. Postoji također lokacija u središtu grada, neke stepenice, gdje se mogu kupiti i speed, kokain, ecstasy…
Strašno.
Sve to događalo se prošlog ljeta. Ivan je upravo završio osnovnu školu.
Dotad je bio kao i svako drugo dijete u pubertetu. Malo življi. Emotivac. Počela je faza dokazivanja u društvu, izigravao je frajera. Ali ništa nije ukazivalo da će se dogoditi nešto ovako dramatično.
Naš odnos je uvijek bio dobar. Sve mi je ispričao. Ali nakon toga i naš odnos se pokvario.
Dan poslije otišla sam na policiju, u obližnju postaju. Izbezumljena, pitam ih što da radim, što je taj Galaxy? Policajac mi odgovara da ništa ne mogu poduzeti, jer to je proizvod koji nije štetan za okoliš!?
I to je bilo to.
Ivan je izlazio sve češće. Bježao je od kuće noću, čim bih zaspala. Prepala sam se. Otišla sam i u Centar za socijalnu skrb. S problemom su već odavno upoznati, ali rekli su mi samo da s njim razgovaram i da mu kažem da to nije dobro.
To me nasmijalo, jer puno smo puta već o tome razgovarali, i o drogama i alkoholu. Nisam ja tako davno bila mlada, znala sam da to ne vodi dobrom. No nisam znala kako se boriti s time.
A bivalo je sve gore.
Počela je škola, prvi razred srednje. Kući je dolazio sve kasnije. Kad bih zabranila da izlazi, počeo bi bježati. Kad bih ga zvala, nije se javljao na mobitel.
Vratio bi se pred jutro.
Poslije sam saznala da je izlazio po klubovima - Aquariusu, InBaru, Khali.
Njegov otac i ja smo rastavljeni, on živi u drugom gradu, manjem od Zagreba, mirnijem. Ivanov očuh s njim je u korektnim odnosima, pomagao mi je, ali Ivan nikoga nije slušao.
Kad je sve počelo, sugerirala sam mu da se odseli kod oca, da se makne od svoje navike, ali za to nije htio čuti.
Kad sam prije svega ovog slušala o problemu droge kod mladih, uvijek sam se pitala: gdje su ti roditelji?
Danas više ne sudim tako olako.
Nisam ga puštala van. Dežurala sam, bila budna. Ali i sama sam se izmorila, nitko ne može stalno biti budan. A on je bježao, često kroz prozor - živimo na prvom katu.
Socijalna radnica rekla mi je kako neki bježe i s četvrtog kata, da ih se ne može zaustaviti. Ulazila bih mu noću u sobu da povjerim je li tu, dvaput jest, treći put ga nema.
Pa bih izbezumljena izlazila, pitala se kamo da uopće krenem. Onda vrludaš ulicama, ulaziš u kafiće, vratiš se kući.
Čekaš kao luđak.
Pa to su klinci koji lutaju gradom bez osobne, neće me ni nazvati ako ga negdje nađu. Zvala sam ga i zvala, nadala se da će se javiti.
A kad dođe kući sto pitanja.
I sto obećanja.
- Neću nikad više, mama. Znam da to ne valja, mama. Obećajem.
I onda opet izađe i sve ponovi.
Pa dođe kući.
Pa ponovo razgovor.
A on sve prkosniji. Po kući krade tablete za bolove, a ja sam nemoćna. Probala sam lijepo, ružno, nagradama, kaznama.
Kao da pričaš sa zidom.
On živi u nekom svojem svijetu, a ja mu ne vjerujem nijednu riječ koju kaže.
Život nam se pretvorio u agoniju. Svi smo bili u očajnom stanju.
Molim ga da odemo kod psihologa. On odgovara da nije lud.
A dečki mu zvone i on juri van.
Pa ih ja tjeram, ali oni su već iznašli način da se čuju i dogovore.
A Ivanu se karakter naglo promijenio. Postao je bahat, bezobrazan, vidno je smršavio, dobio je podočnjake.
Pitali su me mnogi zašto to nisam riješila na dobar stari način. Jesam, probala sam, ali ni batine nisu pomogle.
Smijao mi se i rekao: samo ti udari, mene to ne boli.
Kad je pokušavao izaći van, pokušavala sam ga zaustaviti, što je vodilo do ružnih scena i naguravanja po hodniku. Nikoga nije slušao, autoritet za njega nije postojao, a ja sam mislila da ću završit u Vrapču.
Sljedeći korak bio je da nazovem zajednicu za liječenje od ovisnosti. Tražila sam ih broj drugih roditelja koji će me savjetovati.
Pitali su me zašto Ivana ne dovedem u zajednicu, a ja sam rekla: on je mlad, ide u školu, ne mogu.
- Gospođo, mi ih ovdje imamo od 14 godina, rekli su mi.
Prošlo je pet mjeseci otkad je prvi put pušio taj Galaxy. Nazvali su me iz policijske postaje da dođem po sina. Prije toga tri mjeseca je intenzivno bježao od kuće, iz škole i drogirao se.
Uhićen je dok je pred jutro pušio hašiš u parku. U društvu nije bio najmlađi, a s njima je bio i neki tip star 30 godina. Kad smo došli u stanicu, primijetila sam da su roditelji drugih tamo prvi put saznali što im djeca rade. U priču se uključio Centar za socijalnu skrb. Sugerirali su mi da ga pošaljem u popravni dom, a on je samo odgovorio: Pa dobro.
- Znaš, ja ne želim potpisati da te odvedu u popravni dom. To znači da ću ja morati u zatvor, rekla sam mu. Lagala sam.
A on je nešto kasnije došao k mene i rekao, u redu idem kod oca, ne želim da ti ideš u zatvor.
Danas sam svjesna da je to što ga je uhitila policija bila sreća. To mu je spasilo život. A ja sam bila spremna reagirati na prvu priliku.
Jer nije prošlo ni mjesec dana otkad je Ivan otišao iz Zagreba, a jedan mladić je umro ispred tog istog smart shopa u kojem je on počeo kupovati.
To je i njega zgrozilo, ali i njegove prijatelje, bili su potreseni. Znala sam ih susretati, i danas mi se svi kunu da se više ne drogiraju.
Nego zato puno piju.
Rekli su mi da su našli nekoliko mjesta u gradu gdje mogu kupiti pivo po osam kuna i tamo se okupljaju.
A Ivan se u međuvremenu potpuno promijenio.
U novoj školi, u novoj sredini, drugo je polugodište završio s vrlo dobrim.
Sad mu je u školi super, a ja sam shvatila da su svi oni još mladi i da ima vremena da se na njih utječe, ako se počne na vrijeme.
Tamo gdje je sad, drukčija je sredina, manji razred, i on se želi dokazati i njima, i sebi, i nama.
Mislim da se malo i preplašio.
Moj stav je da su u Zagrebu svi depresivni, da se međusobno natječu i gledaju tko ima više novca.
I pritisak da moraju biti najbolji u školi je prevelik. Roditelji su prepopustljivi. Skaču na svaki mig svoje djece.
Ivan je imao sreće jer je imao gdje otići i maknuti se od svega.
Sjećam se dana kad bi me Ivan uvjeravao da se ne drogira i da ga slobodno odvedem na testiranje. Znao je da test za Galaxy ne postoji.
Danas skoro svaki dan razgovaramo putem Skypea.
Oporavio se. Kaže mi da je bio glupan.
Nadam se da to nije samo neka njegova priča jer se nada što prije vratiti se u Zagreb. Nadam se da ne govori samo ono što misli da bih ja voljela čuti.
Kaže mi da bi me želio vidjeti. I ja bih njega, kako ne. Ali njegov otac i ja odlučili smo da još nije vrijeme. Ne ovo ljeto. Možda za Božić.
Ponovno sam sretna, vratilo mi se moje dijete onakvo kakvo je bilo. Svi mi pokušavamo odgojiti svoju djecu na najbolji mogući način. Sve sam činila kako sam mislila da treba. Čitala mu knjige, razgovarala s njim, vodila ga na sportske aktivnosti.
Bio je perspektivan u sportu.
Zato sam se stoput pitala gdje sam pogriješila. Pitala sam to i njega.
Ali on nije imao duboki odgovor na pitanje zašto se drogira.
- Svidjelo mi se jer sam se osjećao drukčije. Gledao sam ruke i bile su mi veće nego što jesu, halucinacije su mi bile zabavne, kao da sam u crtanom filmu, rekao mi je.
I što da sad ja na to kažem?
Djeca to jednostavno ne smiju probati.
L.B./izvor: Jutarnji list
Foto: arhiva
Pročitajte još……Mala norijada: učenici nosili drogu i oružje, padali u alkoholnu komu...
…'Nemojte odustati od svojih najmilijih': osmrtnica tate čija se kćer predozirala postala viralna…
…Cool tinejdžeri u 20-im godinama postanu nepopularni, skloni drogama i kriminalu!...