Bilješke o piscu:
Ivo Andrić jedan je unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca, rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj katoličkoj obitelji, a umro 1975. u Beogradu. Djetinjstvo provodi u Višegradu gdje i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u Grazu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme prvog svjetskog rata biva zatvoren. Nakon prvog svjetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje drugi svjetski rat povlači se u Beograd gdje se za vrijeme okupacije ne sudjeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsjednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.
Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant 1911. kada objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. U toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a djela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon drugog svjetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica» (1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.
Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namjere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova djela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove – pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osjećajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova djela: romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948.), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.
O djelu:
Samo djelo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadeset i četiri pričice, poglavlja, koje iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mjesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka prvog svjetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršćanske djece u jedan od stupova.
Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu mještana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mjesto za okupljanja («kapija»). Na početku djela nam se daje uvid u djelo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovjek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sjećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovjek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ.
Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smještaj i uvjeti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica neda da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovjednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamijenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina.
Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren, unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega, ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, Austrijska okupacija je naime pokazala pozitivne posljedice svih promjena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke “pravde” izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi».
Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć djevojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zamjeni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je kockanje bilo zabranjeno). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju i ismijavaju.
Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se već poprilično djece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja sukob oko djevojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dječja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez većih i naglih promjena.
Sljedeće godine početkom ljetnih praznika se ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda I. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedjeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža, najčešće spominjani lik romana, ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svjedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih on simbolizira i zastupa.
Zaključak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svjetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga – tursko nasilje i brutalnost, Lotika – moderna žena, samouvjerena i uporna, Herak, Stiković – jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan – nevin čovjek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža – glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je djelo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se osjeća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vjera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego drugdje.
Meni se ovo djelo vrlo jako svidjelo jer na specifičan i nadasve originalan način svjedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi vjerni opisi i vješto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući ovo djelo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana prvog svjetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osjećaja bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom i ratom uništenim.
Naravno da bi se o ovom djelu dalo još puno toga reći jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umjetničko-povijesnih ostvarenja.