Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin – umjetnički: Moliere. Rođen je 1622. godine, kao sin dvorskog tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Nakon kratkog odvjetničkog posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom “Znamenito kazalište” nakon koje piše i izvodi velika djela. Najpoznatija djela: Smušenjak (izveden 1655.), Kačiperka (1659.), Tartuffe, Umišljeni bolesnik, Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.
Mjesto radnje:
Pariz, Celimenina kuća
Vrijeme radnje:
XVII. stoljeće
Likovi:
Alcelse – štovatelj Celimenin
Philinte – prijatelj Alcesteov
Oronte – štovatelj Celimenin
Celimena – Alsesteova ljubav
Elijanta – kuzina Celimenina
Arsunoja – prijateljica Celimenina
Acaste i Clitandre – markizi
Basque – Celimenin sluga
Du Bios – Alcesteov sluga
Sadržaj:
Prvi čin
U prvom činu dolazi do svađe između Alcestea i Philintea zbog prijateljstva, jer jedan smatra da se prijateljstvo sklapa sa svim dobrim ljudima dok Alceste smatra da se prijateljstvo mora sklapati korak po korak i da njegovi prijatelji mogu biti samo odabranni ljudi. Uto dolazi Oronte koji štuje Alcestea i koji mu nudi prijateljstvo, a ujedno želi da Alceste čuje njgove pjesme i da o njima da svoj sud, na što Alceste pristaje. Nakon pročitanih pjesmi mrzovoljni Alceste govori da te pjesme nisu za ništa i da se Oronte ostavi pjesništva. Na to Oronte odlazi uvrijeđen.
Drugi čin
Drugi čin započinje Alcestoim prigovaranjem Celimeni zbog toga što ona ima mnogo udvarača. Nakon toga ona mu odgovara da za to nije ona
kriva i nakon toga izbija svađa pa tako Alcelse govori da se Celimena mora odlučiti između njega i markiza (njezinih udvarača). U to dolaze Acaste i Uitandre te je ispituju o ponašanju članova visokog društva. Na to Alceste prigovara jer smatra da nije lijepo izrugavati tuđe osobine. Po Alcesa dolazi stražar no on ne zna zbog čega.
Treći čin
Dogovor dva markiza da će se jedan drugome maknuti sa puta ako kome od njih Celimena uzvrati ljubav. Dolazi Arsinoja, Celimenina prijateljica koja joj predbacuje što ima toliko udvarača i govori joj što ljudi misle o njoj, ali zapravo je ljubomorna na Celimenu zbog njezine ljepote i mladosti. Na to joj Celimena vraća malim “savjetom” da ne stavlja nos gdje mu nije mjesto.
Četvrti čin
Alceste sav ogorčen dolazi kod Celimene gdje susreće Philintea i Elijantu koji su govorili o ljubavi i otkrili da se oni zapravo vole. Dok Alceste nosi pismo kao dokaz Celimenine nevjernosti, Celimena mu otvoreno priznaje da ga voli i govori mu da gi mu zapravo priznala svoju ljubav da je to pismo istina. U to dolazi Alcesteov sluga koji mu govori da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru, zbog vrijeđanja pjesnika.
Peti čin
Alcaste priopćava Philinteu da kani otići iz njihova društva, no prije toga želi iskušati Celimeninu ljubav. U Celemeninu domu susreću Alceste i Oronte te traže od Celimene da se odluči između njih dvojice. Uto stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem izruguje svakog od svojih udvarača. To donekle odbija Alcastea no on još uvjek voli Celemenu i želi da mu ona postane žena. No ona kaže da se boji braka i da će u braku s Alcasteom biti osamljena. Duboko uvrijeđen Alcaste odlazi i govori da više nikada ne želi čuti za Celimenu.
O djelu:
Djelo poput ovog procjenjuje iskrenost ljudskih osjećaja. U današnjem svijetu gdje se sve zasniva na laži, korupciji i novcu može se vjerovati samo onima iz čijih usta govori iskrenost. Možda nam nekad nije lijepo za naše male nepodopštine ili mane, no na istini čovjek izgrađuje svoj život. Ono, čemu se smijemo u ovom djelu, nije Alcesov značaj i njegova vrlina, nego možda jedino njegova pogreška što nije uvidio da društveni život zahtjeva od svakog čovjeka izvjesnu dozu kompromisa, vrlina možda pa i treba bezuvjetno da se štuje, ali zahtjevati je kod svih ljudi i to kod svih ljudi u najvećem mogućem stupnju, stvar je nemogućnosti. To dovodi do rata sa čitavim ljudskim rodom, ili do povlačenja iz društva i do usamljenosti, za koju se odlučio i Alceste.