Svima nam je ponekad potrebna utjeha. Naposljetku, to je ono što očekujemo od prijatelja kada nam je najteže. No kako doista pružiti utjehu?
Mnogi smatraju da je ključ u suosjećanju. No to nije sasvim točno. Kada suosjećamo, obično se poistovjećujemo s osobom koju tješimo. Pokušavamo osjetiti i dijelom proživjeti njenu tugu. Ponekad smo u tome toliko uspješni da i plačemo zajedno s našim nesretnim prijateljem. No kakva zaista korist od toga? Time nije riješen niti jedan jedini problem.
Prijatelj s kojim suosjećamo se, doduše, neko vrijeme osjeća malo bolje, ali to je samo zato jer mu se čini da nije jedini koji je tužan, da postoji netko tko razumije i proživljava istu tugu. No suosjećanje ne pruža trajnu pomoć.
Ključ je u razumijevanju. Razumijevanju da se naš prijatelj uistinu može osjećati onako kako se osjeća. To je njegova bol i mi time priznajemo da ta bol svakako postoji i da može biti teška, ne moramo ju pokušavati proživjeti da bismo to mogli priznati. Razumijem da se možeš tako osjećati. Ovo je jedna od najučinkovitijih rečenica koja može pružiti veliku utjehu.
Da bismo drugog mogli istinski utješiti, sami se moramo osjećati dobro. Ne možemo drugima dati ono što sami nemamo, zar ne? Možemo s drugima dijeliti samo ono što sami imamo. A da bismo mogli biti oslonac i rame za plakanje drugima, sami moramo biti dovoljno stabilni i smireni.
Važno je zauzeti ispravan stav prema tuđoj boli. Ne bismo ju trebali niti omalovažavati niti preuveličavati.
Ponekad nam se problemi koji tjeraju naše prijatelje u suze mogu činiti zanemarivo malima. Ali ljudi su različiti. Ono što jedna osoba niti ne primijeti, drugu osobu može duboko pogoditi. Zato treba poštovati svačiju bol.
Također, nemojmo još više poticati prijateljevu tugu tako što ćemo neprestano govoriti o tome koliko je strašno ono što se dogodilo. Nakon što priznamo da su njegovi razlozi za tugu opravdani, pomozimo prijatelju da se okrene vedrijoj strani života. Uvijek se može pronaći rješenje problema i uvijek postoji nešto pozitivno na što se može obratiti pažnja.
Nemojmo nagovarati ljude da nam povjere što ih je rastužilo. Čak i ako su ti ljudi naši bliski prijatelji, ponekad im je potrebno više vremena da se otvore, pogotovo kada su uznemireni. To je normalno. Dajmo im do znanja da nam se mogu povjeriti kad god za to budu spremni.
Dajmo im vremena. Budimo strpljivi. Strpljivost je važan dio tješenja.
Lea Čorak