Bilješke o piscu:
Marin Držić, rođen je u Dubrovniku 1508., a pokopan je 1567. u Veneciji u bazilici Svetih Ivana i Pavla. Potječe iz iste pučke obitelji iz koje je potekao i Džore Držić (1461. – 1501). Od vremena Džore Držića obitelj se osiromašila, tako da se Marin Držić morao snalaziti raznim poslovima. Prozvan je Vidra, što govori da se poput te životinje znao izmicati svim, u njegovom životu brojnim neprilikama. Bio je dubrovački svećenik, orguljaš, pjesnik i komedijograf. Po obiteljskom je pravu bio upravitelj dviju crkava u Dubrovniku, a upućen je na školovanje u Sienu, gdje se uključio u razvijeni kazališni život i upoznao bogatu dramsku tradiciju.
Pisao je ljubavne pjesme i pastirske igre (Pjesmi ljubavne, Mande, Arkulin, Tirena, Venera i Adon, Plakir, Grižula). On u svojim pastoralama unosi realističke elemente. Posvećuje se stvarnim događajima i pojedinostima, a sve manje vilama i pastirima. Svojim dramama, zbivanjima i licima dodaje logiku suvremenog Dubrovnika, čime si osigurava popularnost kod suvremenog gledaoca i trajnu vrijednost.
Najviši je domet postigao svojim komedijama Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup i Tripče de Utolče, koje su se prikazivale u određenim prigodama, kao za svadbe i u doba poklada. Tim je scenskim djelima bio izvor amaterskih družina (Pomet družina, Najranjasi, Garzarija, Družina od Bizara). Sudjelujući i sam u organiziranju predstava, postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnog života. Godine 1548. njegove su se komedije Pomet i Pjerin te pastorala Džuho Krpeta tokom vremena izgubile. Napisao je i jednu tragediju, Hekuba.
U komedijama je često upotrebljavao vulgarnu komiku, ali je ona uvijek duhovita i vesela. Glavna svrha Držićevih komedija je bila da nasmije publiku, a to je Držiću vrlo dobro uspijevalo.
On je najljepša i najozbiljnija ilustracija pobjede i potvrde renesansne životnosti na istočnoj obali Jadrana, tj. u hrvatskoj kulturnoj sferi.
Bilješke o djelu:
Novela od Stanca u prijevodu znači šala koja je učinjenja Stancu. To je farsa (kratka komedija, dramska igra) prvi put prikazana 1550 godine, na svadbi Martolice Zamanjića. U svojoj je sažetosti vjerojatno stilski najčistije i najsavršenije djelo Marina Držića. Ona vjerno reproducira slike gradskog života u kasnim noćnim satima. Nije na osobit način izražen zaplet i sva se radnja dešava u jednom činu, no takva joj kratkoća i odgovara. Držić se u Noveli od Stanca koristi opkoračenjem (prenošenje iz jednog stiha u drugi), kako bi grubi jezik smjestio u dvostruko rimovani dvanaesterac:
Vlaho: “A ti gdje s’ dosle bio? Kako li s’ od oca iz kuće izit smio?
Miho: Bogme smješna oca imam!”
Novela od Stanca započinje na tadašnje dubrovačkom govoru, kojim govore Vlaho, Miho i Dživo, dok dolaskom Stanca počinju govoriti štokavskim govorom. Držić prikazuje suprotnost između starosti i mladosti. Iako on tu farsu piše u 42. godini, stavlja se na stranu mladića. Koristi se vulgarnim humorom, no mladići se žele samo našaliti, pošto su bile poklade.
Kratki sadržaj:
Uvod
Razgovor između Vlahe i Mihe.
Vlaho i Miho na ulici u kasnim satima noći razgovaraju kako im je dosadno i o tome kako su uspjeli pobjeći iz kuća dok roditelji misle da oni spavaju.
Miho:
“Bogme imam smješna oca!
Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram,
fengam poći leći gori; a ja ti omjeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru
i, kad pođu svi spat, obučen se u pjastru;
čelatu na glavu, brokjer na bedru učas
stavim, a rđavu ovu mčinu na pas,
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam.”
Zaplet
Dživov dolazak.
Dolazi Dživo i govori Mihi i Vlahu, da se spreme vlahu (Stancu) šalu napravit.
Dživo:
“Nu hod’mo tja; vlahu ću njekomu novelu učinit.”
Vrhunac
Dživo uvjerava Stanca da se pomladio.
Dživo odlazi Stancu koji mu ispriča kako je došao u grad da proda jare i sira, ali ga nitko nije htio primiti da prespava. Dživo mu je govorio kako ga shvaća jer je i on nekad bio stari seljak, te se pomladio. Uvjerio ga je da se i on može pomladiti, te ispričao kako se to njemu desilo. Bilo je to na Ivandan, kad su mu se pokazale četiri vile te plesale sa njim i na kraju ga pomladile. Stanac se silno želio pomladiti, pošto ima mladu ženu.
Rasplet
Maskare.
Mladići susreću maskare seljački obučene, koje su se spremale na svatove, te ih zamoliše da odglume vile. Oni pristanu i odlaze k Stancu. Vile su se počele poigravati sa Stancem prijeteći da će ga pretvoriti u pticu, buhu ili strašnog stvora.
Vila: “Pođ’mo ga junaka u pticu stvoriti.
Stanac: Neću moć bisaka leteći nositi. Nemojte, molju vas!”
Kraj
Stanac ostaje nasamaren.
Dok se maskari šale sa Stancem, Dživo, Vlaho i Miho preobučeni u maškare zavežu ga, obriju mu bradu, uzmu kozle i sir te mu ostave onoliko novca koliko je to bilo vrijedno. Kad se Stanac osvijesti počne vikati za njima i tražiti ih.
Stanac:
“Kozle mi! Bog te ubio! Je li tko? Pomaga’?
Prem ti sam luđak bio! Nije ovo bez vraga!
Bijedan se pomladio. Ostrigoše bradu!
Haram’je tko bi mnio da su u ovomem gradu?!
Kozle mi uhiti! Je li tko? Drži ga!
A, brate, čuješ ti? Poteci, stigni ga!”
Analiza glavnog lika:
Stanac
Stari seljak iz istočne Hercegovine, koji je stigao u Dubrovnik s namjerom
da proda jedno jare i nešto sira. No kad je stigao u grad niko mu nije htio dati prenočište. Pošto je on bio star, a kod kuće imao mladu ženu, povjerovao je u Dživovu priču kako se pomladio. Vjerovao je da će se i on pomladiti.
Dojam o djelu:
Novela od Stanca je vrlo kratka komedija, što joj i paše. Nema suvišnog opisivanja i dosadnih dijaloga koji se često nalaze u zapletu komedija. Napisano je ono glavno, tadašnji istinski život i bit same komedije, sukob mladog i starog svijeta. Ritam same komedije je brz, pa se i sama komedija morala odvijati u jednom činu.