O piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga. Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme.
Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina legata u Španjolskoj, odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.
U 37. godini se ženi,a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača. Godine 1585. izdao je pastoralni roman “Galatea”. Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor. U tamnici piše prva poglavlja “Don Quijotea” koji će biti objavljen 1605. pod naslovom “Oštroumni vitez Don Quijote od Manche, prvi dio” i postiže veliki uspijeh. Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela “Uzorne novele”, kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu “Put na Parnas” i “Osam komedija i osam novih međuigri”. Potaknut objavljivanjem nastavka romana “Don Quijote” Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman “Persiles i Sigismunda”, objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.
Vrsta djela:
Satirički viteški roman
Mjesto radnje:
Španjolska
Vrijeme radnje:
16. stoljeće
Tema:
Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu Sancha Panze.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba.
Sadržaj:
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Uronivši u taj fantastični svijet, “osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti” te odluči obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu, staro kljuse nazva Rocinante, a sebe Don Quijote od Manche. Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem. Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Tako Don Quijote postane pravi vitez. Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti. Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka – pastira u njegovoj službi, kažnjava udarcima remena zbog nemara.
Don Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici. Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su one bile, a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane. Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra, koji preplašeni pobjegnu, i kočiju sa pratnjom. Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe. Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica, njena kćerka i služavka. Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke. Kada Don Quijote ode ne plativši račun, smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu. Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerojatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj. Napada stada ovaca, grupu ljudi koji nose mrtvaca, te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju, nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate. Don Quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji, a on za to vrijeme čeka u gori. Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime. Kada su ga konačno našli, uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući. Don Quijote, koji je u međuvremenu prizdravio, ali ne i došao pameti, praćen vjernim perjanikom, treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.
Put ih vodi u Toboso, gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti susret, odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja. Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima, Don Quijote susreće Viteza od Oledala i s njime se zavadi kada ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao, pobjedio Don Quijotea. Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco, Don Quijoteov znanac. On je u dogovoru sa župnikom i brijačem, odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući. Nakon boja on je, po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu. Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho. Usred vjenčanja mladić Basilio, koji je zaljubljen u Kiteriju, odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo, a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih. Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom. Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun. Njihov plan bio je jednostavan: podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima. Don Quijoteu ukazuju velike počasti, dvorjanke se zaljubljuju u njega, a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja “otoka” Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje. Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea. Tada se Don Quijote odriče života skitnika – viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir, po uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo, no vrativši se kući, oboli. Izneneđujuće, on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te, primivši posljednju pomast, umire kao Alonso Quijano.
Analiza glavnih likova:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano, “plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova”. Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je “imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge”. Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo “soli u glavi”, u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Quijoteva čista suprotnost. Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Quijoteu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.