Sjedila je na klupi gledajući u svjetla grada. Šutila je i tražila mir. Boje su se smijenjivale ispred njenih očiju i nije uspijevala prekriti suze. Nekada bi se nasmijala samoj sebi sto nakon ovoliko vremena plače, ali nije mogla prestati, a nije mogla ni da se nasmije. Znala je da će ovo biti posljednji put da ga vidi, jer odlazi i ne želi da zna više za svoju prošlost i njega. I tako, nastavila je gledati svijetla kroz suze.
Osjetila je da netko stoji iza klupe, ali ne govori ništa. Nije imala hrabrosti da se okrene i pokaže mu svoje uplakane oči. Ali znajući samu sebe i to kakva je, morala je nešto uraditi; zato se ipak ohrabrila i okrenula. Ponovno je gledala te dobro poznate oči. Malo joj je falilo da se slomi, ali držala se za krhotinu sebe ne dopuštajući si pad u beskraj. Očeličila se tom mišlju i nastavila ga gledati svojim plavim očima. Sukobili su se bez riječi, zelene protiv plavih, upijajući svaki trenutak. Ali opet, one zelene izgledale su nekako ravnodušne, mogu li reći hladne?
To saznanje ju je potreslo i okrenula se nazad na klupu. Nakon nekoliko sekundi sjeo je pored nje, ali na najudaljenijem dijelu klupe. Osjećala je njegov miris, njegovu toplotu, ali nije osjećala ono što je ćutila nekada; ljubav. Nije osjetila osjećaj dobrodošlice i sreće u njegovom prisustvu, osjetila je...ništa.
Šutili su ne uspijevajući progovoriti ni riječi. Nije znala kako započeti bilo kakav razgovor s ovim strancem pored sebe. Strancem s kojim je nekada dijelila život.
“Zašto si željela da se vidimo?”, tiho je upitao.
Njegov glas ju je slomio, osjetila je suze i sve sto je željela je bilo da se sklupča pored njega i nestane u toplini njegovog tijela. Trebalo joj je nekoliko minuta da shvati zašto je i ona to željela.
“Odlazim. Željela sam da se pozdravimo i... ono što se desilo, pa... željela sam samo da se pozdravimo...”
Ponavljala je riječi, jedva ih izgovarajući od suza koje su joj se skupile u grlu.
“Pa, evo, sjedim ovdje, došao sam. Znači odlaziš? Zauvijek?”, upitao je. No u njegovom glasu je bilo nešto što nije ni sama mogla da dokuči.
“Zauvijek”… u toj riječi se nalazilo mnogo skrivenih misli i neizrečenih osjećaja.
“Nadam se da ćeš se snaći u tom svijetu u koji želiš da uđeš”, rekao je ustajući. Ova rečenica i njegova reakcija potpuno su je slomili. Počela je plakati, ne skrivajući to i ne stideći se toga. Stajao je i gledao u grad, ne progovarajući ni jednu jedinu riječ. Nije bilo nikoga oko njih, a tišina je ubijala.
“Reci nešto! Zar je to sve što možeš da mi kažeš? Nakon godina provedenih sa mnom sve što možeš reći je nadam se da ćeš se snaći u tom svijetu?! Nakon svega kroz šta smo prošli, možeš samo tako da odeš od mene i zamijeniš me! Ne znaš kroz šta sam prošla radi tebe. Svako jutro sam se budila s tvojim imenom na usnama i lijegala s tvojom slikom u mislima. Misliš da sam u redu? Želiš da znaš zašto sam te zovnula? Zato što se nismo dvije i pol godine čuli ni vidjeli. Nisi se sjetio mog rođendana, nisi se sjetio praznika, nisi se sjetio mog bića!… Nisi želio da znaš za mene od 23.8.2013. Nisi želio da postojim. Nije te bilo briga da li postojim. Za sve ovo vrijeme nisam prestala da razmišljam i još uvijek pokušavam napraviti teoriju o tome ZAŠTO si me ostavio, ZAŠTO si me zamijenio i KAKO si mogao da me tako ostaviš i odeš od mene, kao da ti nikad ništa u životu nisam značila!? Pokušala sam na milijun i jedan način da te zaboravim, pokušavala sam sve – ništa nije pomoglo. Znaš zašto? Jer si ti dio moga bića, jer si dio moga srca i moje duše. Uvijek si to bio. I ovako mi vraćaš? Ovako me ostavljaš… S ovom rečnicom, s tim stavom i s takvim glasom? S takvim srcem? Zar možeš to da mi uradiš, opet? Kako ti stane nešto takvo u to srce, ako ga više i imaš uopšte? Kako može da te ne bude briga za mene? Kako si mogao da me ostaviš kada sam te najviše trebala? Kako si to mogao da uradiš, druže? Prošao si sa mnom kroz raj i pakao, ali uvijek je bilo “vratit ćemo se jedno drugom bez obzira na sve!”… Jesi li mislio da ću ja povući prvi potez? Ne, nema nikakve veze s ponosom, jer ja ga nemam, ne vjerujem u njega. Ima veze sa slomljenošću ljudskog uma i ljudskog srca. Mog srca. ONOG KOJE JE TEBI PRIPADALO VIŠE NEGO IKOME!“, završila je bez daha, očiju punih suza.
Nakon toliko vremena šutnje, ovo izreći i više je nego teško. Ali on...on je samo šutio. Nije mogao ništa da kaže. Gledao je u nju onim očima u kojima je nekada nalazila odraz svojih. Pokušala je biti mirna, pokušala je biti staložena, ali on mi to nije dopustio. Poslije svega, nadala se da će moći da mu oprosti sve, poslije svega sam je čekala. Ubijalo ju je to, ali radila je to sama sebi.
“Znao sam da ti je teško, na početku me nije bilo briga, dok te nisam jednog dana sreo u gradu. Nisi me vidjela, i zahvalan sam Bogu što nisi, ali istovremeno sam želio da me vidiš. Držao sam je za ruku i shvatio da sam kriv za mnogo stvari. Mislio sam da mene i tebe nikad ništa neće razdvojiti i nisam mogao da vjerujem da smo se onako rastali. Nisam mogao da priznam toliko stvari sam sebi… Ovo je jedini način da te pustim da odeš. Ovo je jedini način da se držim sebe i svoje odluke. Izdržao sam dvije i pol godine, ali nisu ni meni bile u usponu. Bilo je noći kada sam plakao, bilo je noći kada sam proklinjao nju i sebe, bilo je noći kada sam pio dok nisam više mogao, bilo je noći… Ali ni jedna ta noć te nije donijela meni. Uvijek sam se nadao da ćeš mi se javiti ili da ću skupiti hrabrosti da kažem onu riječ. Proveo sam noći gledajući u tvoju sliku, zamisljajući kakva si sad. Nisam si mogao oprostiti sve ono, nikad, ali nisam mogao ni njoj oprostiti. Volio sam je, ali nikad kao tebe. Molim te, samo otiđi, jer ja više ne mogu podnijeti tvoj lik. Ne mogu da te gledam kako plačeš, nisam nikada mogao. Ne mogu da gledam ženu ispred sebe, koja je provela toliko vremena trošeći svoje suze na mene. Molim te, idi. Ne želim te više ovdje. Ne mogu te gledati više ovdje. Ne mogu. Molim te. Izvini….”, gutajući suze, okrenuo se prema gradu i nastavio slušati tišinu.
Sjedila je na klupi, plačući, gušeći se u svojoj boli, dok nije izgubila smisao tih suza. Podigla je pogled, ali njega nije bilo…
Mihaela Pavlović