Čak je izjavio da sanjari o tome kako jede nekog drugog prije nego što umre.
Dakle, ako živite u širem području Tokija, postoji šansa da se nađete na istom području kao netko tko je 1981. ustrijelio pa izrezao i pojeo dijelove žene po imenu Renée Hartevelt.
Njegovo ime je Issei Sagawa, a ranije je govorio kako je i prije samog počinjenog zločina sanjao o femicidu.
Rođen je 1949. i priznaje da od djetinjstva razmišlja o jedenju ljudskog mesa.
Svoje stanje opisao je kao “fetiš”.
“Na primjer, ako bi se normalnom muškarcu svidjela djevojka, on bi prirodno osjećao želju da je viđa što češće, da joj bude blizu, da je miriše i ljubi, zar ne?” pitao je Sagawa.
Zatim je objasnio da je za njega jelo samo produžetak te privlačnosti.
“Iskreno govoreći, ne mogu shvatiti zašto svi ne osjećaju tu potrebu da jedu, konzumiraju druge ljude”, izjavio je kanibal.
Dok je 1981. studirao u inozemstvu u Parizu, konačno je dobio priliku odglumiti svoju mračnu fantaziju, izabravši nizozemsku studenticu Hartevelt za žrtvu.
Nakon što je zadobio njezino povjerenje i pozvao ju na večeru, nakon koje joj je pucao u vrat.
Čak je razmišljao o tome da pozove hitnu pomoć, ali onda je pomislio: “Čekaj, ne budi glup. Sanjao si o ovome 32 godine i sada se stvarno događa!”
Nakon što ju je silovao, počeo je rezati njezino tijelo.
“Prvo što sam napravio bilo je da sam joj zarezao stražnjicu. Bez obzira koliko sam duboko zarezao, sve što sam vidio bilo je salo ispod kože. Izgledalo je poput kukuruza i trebalo je neko vrijeme da dođem do crvenog mesa”.
“Čim sam vidio meso, prstima sam otkinuo komad i bacio ga u usta. Bio je to doista povijesni trenutak za mene”.
Nakon toga je žalio samo za jednim, a to je – što je nije pojeo živu.
“Ono što sam zaista želio je jesti njezino živo meso”, rekao je. “Nitko mi ne vjeruje, ali moj krajnji cilj je bio da je pojedem, ne nužno s namjerom da je ubijem”, opravdava se manijak.
Dok se pokušavao riješiti leša koji je strpao u kovčeg, otkrili su ga uhitili zbog ubojstva.
Nikada se nije suočio sa sudom jer je proglašen neuračunljivim i zbog toga nesposobnim izdržati suđenje, zbog čega je izručen kući u Japan i zaglavio u mentalnoj bolnici.
Budući da su optužbe službeno odbačene u Francuskoj, sudski dokumenti nikada nisu predani vlastima u njegovoj domovini. Stoga protiv njega nije pokrenut postupak i on je slobodan do danas. Čak je postao i slavan, pisao je knjige, glumio u filmovima te je skoro dobio i posao u školi stranih jezika, ali su se zaposlenici strogo usprotivili pa do toga nikad nije došlo.
Sada živi u Tokiju i još uvijek sanja o jedenju ljudi.
“Želja za jedenjem ljudi postaje toliko intenzivna oko lipnja kada žene počnu nositi manje i pokazivati više kože”, dodao je. “Baš sam danas vidio djevojku jako lijepim guzovima na putu do željezničke stanice. Kad vidim takve stvari, pomislim kako bih ponovno želio nekoga pojesti prije nego što umrem”.
Ako ovo nije materijal za true-crime dokumentarac na Netflixu, onda ne znamo što je.