Koliko puta ste poželjeli da vas netko konačno shvati ozbiljno? Da vas posluša bez prevrtanja očima, da napravi ono što ste ga već pet puta zamolili, da se jednostavno potrudi oko vas onako kako vi to radite za druge?
Svi smo to doživjeli. I bez obzira radi li se o partneru, kolegi, prijateljici ili nekome u obitelji – lako se uhvatimo kako gubimo strpljenje i posežemo za kritikom. I onda stvar obično krene nizbrdo. Zato što kritika, koliko god bila opravdana, rijetko kada urodi plodom. Ljudi se zatvore, naljute se, povuku se ili krenu u obranu. U tim trenucima više nitko nikog ne sluša, a ono što smo htjeli reći – izgubi se negdje usput.
Ali postoji način da se kaže isto – samo drugačije. Umjesto da napadamo, možemo pitati. Umjesto da zaključimo da netko nešto "namjerno" ne radi ili radi, možemo pretpostaviti da postoji razlog. Umjesto da kažemo: "Stvarno više ne mogu s tobom, sve moraš triput ponoviti!", možemo reći: "Ej, primjećujem da se ovo opet dogodilo, pa se pitam jel' ti to možda promaklo ili ti nije jasno što sam mislila?"
I ne, to nije pasivna agresija. To je otvoreni pokušaj da dođemo do nečega zajedno, a ne da budemo u ratu. Kad drugoj osobi pristupimo s blagim tonom i lijepim pitanjem, u njoj se puno lakše probudi osjećaj odgovornosti. Ne zato što se osjeća krivo, nego zato što se osjeća poštovano. A to je puno jači motivator od bilo kakvog pritiska. Ljudi zapravo žele biti dobri jedni prema drugima. Samo ponekad to ne znaju, ne stignu ili zaborave. A mi često biramo loš trenutak, loš ton i krive riječi – pa ispadne kao da ni jedni ni drugi ne želimo isto.
Naravno da ne treba gutati sve što nas smeta. Ali važno je kako to izgovorimo. Ne treba nam nikakav "trik". Samo malo više strpljenja, malo više sluha i malo manje stava "ja sam u pravu, ti si u krivu". U konačnici, svi mi želimo isto, da nas netko čuje, da nas uzme za ozbiljno, da se trudi. A kad to želimo od drugih – prvi korak je da i sami budemo takvi.