Moda je gotovo u pravilu kontroverzna. Ljudi svakog desetljeća imaju drugačije afnitete koje je najlakše (ili najbolnije) promatrati upravo u modi.
Unatoč pokušajima raznih kampanja (prisjetimo se Dove kampanje za stvarne žene) da se u ovaj žrvanj bulimije, anoreksije i poremećaja u prehrani uključe i punije žene (one realističnijeg izgleda koji je bliži statističkoj sredini šire populacije žena), čini se da ovakve kampanje ne prolaze lako.
Najnovija afera zove se “H&M plus size modeli” za koje mnoge žene tvrde da uopće nisu – plus veličine. Danas kad se u Americi uvodi veličina 0 (za one zbilja, zbilja mršave), a hlače i cipele (utjecajem proizvodnih pogona diljem Azije) postaju sve manje i uže i kraće, teško je zapravo odrediti gdje završava mršavost, a počinje “ugodna popunjenost”.
Tako očigledno ne zna niti H&M. Ako je suditi po reakcijama javnosti, ali i službenih osoba, plus osobe koje reklamiraju njihove nove komade koji bi se na “policama” on-line trgovina trebali naći početkom ožujka, modeli koji reklamiraju “plus size” odjeću zapravo su – premršavi.
Tako je H&M na javnu ispriku pozvala i profesionalna plivačica i autorica autobiografske knjige o osobnoj borbi protiv bulimije – Emma Igelström. Za švedski “Aftonbladet” izjavila je da nije u redu što u svojoj kampanji angažiraju modele poput Sabine Karlsson. Problematično je što se ova djevojka u agenciji Ford Models – koja ju zastupa u međunarodnim poslovima – vodi pod model “veličine 40” što je još uvijek ispod “plus size” veličine (44-54).
Drugi se pak model, Jennie Runk, deklarira kao model za odjeću za punašnije žene. Kao mladoj djevojci koja je odlazila na castinge, iz modnih agencija redovito je dobivala odgovor da mora ili smršaviti (ako se želi baviti visokom modom) ili se udebljati (ako će krenuti putem modela “plus size”). Odabrala je ovo drugo i vrlo je uspješna u svom poslu.
Iz uprave H&M-a kasnije se moglo čuti da većina njihovih “plus size” modela može stati u odjeću veličine M što je samo dodatno razjarilo javnost i medije.
Iz H&M-a izjavili su da im nije bila namjera nikoga uznemiriti svojim fotografijama, no ono što možda leži ispod svega ideja je da je svijet mode i modelinga neprirodan, okrutan i stvara nerealna očekivanja jednako i od muškaraca i od žena.
Iako se često u javnosti može čuti da su manekenke premršave, androgine do granice neprivlačnosti i slično, pitanje i dalje ostaje – zašto većina žena i djevojaka, pogotovo onih koje su izložene pogledima javnosti, žele izgledati upravo kao te djevojke s naslovnica modnih editorijala?
L.B.