Vratio se Joe Goldberg, nakon što je u velikom finalu treće sezone odglumio vlastitu smrt u predgrađu zvanom Madre Linda. Zaljubio se u Marienne, knjižničarku koja žarko želi postati umjetnica i koja je zbrisala u Pariz. Naravno, i Joe mora u Pariz.
Opet dobivamo nestabilnog naratora koji se nikako ne može oduprijeti svojim nagonima, koji upada u probleme ili ih izaziva na gotovo svakom koraku.
You je počeo kao jednostavna i suluda priča o uhođenju i opsesiji, a kroz sezone je djelomično mijenjao formulu da bi u četvrtoj sezoni postao whodunnit, jedan klasični „tko-je-ubojica” za koji čak i Joe, u ovoj sezoni profesor književnosti, ističe da je najniži mogući oblik književnosti. Jedna njegova studentica se ne slaže te mu pomaže da shvati osnovne trope žanra. Na temelju tih tropa on pokušava pronaći počinitelja zločina koji se želi prišiti samom Joeu. Tj. Jonathanu, identitetu pod kojim Joe živi u Londonu. Iako Joe/Jonathan želi biti nezamjećen, trag smrti ga neprestano prati, ali i prijetnja da će njegov pravi identitet biti otkriven. Zanimljiv dio je što sada postoji i netko tko se s Joeom igra mačke i miša, javlja mu se putem aplikacije Evanesce, a Joe pokušava razotkriti tu osobu. Puno je pokušaja i promašaja u tim njegovim pokušajima, upravo zbog toga se čini kao da se priča često vrti u krug. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg neki gledatelji govore kako je ovo najlošija sezona serije te da je u pitanju „festival dosade”. Djelomično se slažem. Ali i dalje gledam.
Pogledaj na Twitteru
Pogledaj na Twitteru
Nije mi bilo stalo do nikog od likova, osim djelomično do Joea, ali to ni nije toliko važno. Autori četvrte sezone znaju kakva je serija u pitanju i ne opterećuju se ozbiljnim pokušajima da stvore nešto za televizijske nagrade, poigravaju se trashom na najbolji mogući način. Upravo o tome se i radi u mom naslovu. Ovo je vjerojatno jedina serija za koju smatram da je loša, ali ju i dalje gledam jer me zanima dokle mogu ići. I mogu ići doista duboko u svojoj površnosti.
Citirat ću se iz najave četvrte sezone jer sam lijen tipkati isto i parafrazirati:
„Serija me istovremeno oduševljava i razljućuje, vrijeđa moju inteligenciju, ali i dalje ju biram gledati jer ne postoji nijedna serija poput ove. Na trenutke savršena kritika današnjeg društva, na trenutke potpuni trash, You ima ponešto za svakoga.”
Pogodio sam u samom startu tko se poigrava s Joeom iako serija baš i ne osigurava dovoljno materijala da se to logički zaključi pa je to još jedan razlog zašto mrzim seriju.
Pogledaj na Twitteru
Netflix je izabrao pustiti pet epizoda kao Part 1, a Part 2 stiže u ožujku. Već na trećoj sezoni sam htio odustati, zajedno s djevojkom, ali je ipak bilo jače od nas. Loši cliffhangeri su nas tjerali da gledamo dalje, a nezadovoljavajući raspleti istih cliffhangera su nas razljućivali. I eto. Pogledali smo pet epizoda zaredom. Kao nešto duži cjelovečernji film, samo sa znatno slabijim scenarijem i strukturom.
Hoću li gledati Part 2? Hoću. Hoću li se mrziti dok to budem radio? Hoću!