E, mili moj... Toliko sam čekala te tvoje riječi: “Mala volim te, vrati mi se, fališ mi'. Ali sada kada si ih izrekao - ništa mi ne znače…
Nakon 2 mjeseca prekinuli su. Da, ona je bila kriva, ali kriv je bio i on. Sve što je trebala je bilo malo vremena da se odmori od njegovih ljubomornih ispada. A on? On je kao tad patio! Da, možeš misliti..
Po nekakvim ofucanim birtijama je pio jeftina pića i davao se još jeftinijim ženama dok je ona doma razmišljala kako da ga promijeni, da jednostavno sve bude kao na početku, onako lijepo…
Sreli su se u gradu mjesec dana nakon prekida, zagrlili se, on je kao i uvijek pomirisao njenu kosu i stisnuo ju tako jako da je imala osjećaj da je više nikad neće pustiti. Vrijeme je stalo, a onda se vratila u realnost i pitala ga : “I? Lako si ti?
Rekao je: “Odlično, zapravo nikad bolje! Imam curu i sretan sam kao nikada.”
S bolom u očima i malo snage koju je sakupila rekla mu je: “A… drago mi je! Znaš li Romana? Onog prije tebe? Opet sam s njim pa ako želite da odemo jedan dan svi četvero na kavu… ostali smo prijatelji, zar ne?
“Da, jesmo, javit ću ti se”, rekao je hladno.
Pozdravila ga je i otišla dalje razmišljajući o njima, o njihovom datumu, prvom poljupcu, prvoj suzi koju je pustila i prvoj crti što je povukla žiletom.
Nije joj bilo lako, ali uz Romana kojemu je davala sve više pažnje, počela je zaboravljati na staru ljubav, na stara obećanja i nadanja. A on?
On se počeo sjećati svega, sjećati se onog osmijeha, njenih očiju kad joj kaže “volim te” i onog njenog inaćenja: “ja sam jača,viša…”. Sjetio se najtoplijeg zagrljaja i onog njenog “Ja sam uz tebe i ništa ti se neće dogoditi dok sam tu. Neću dozvoliti da te povrijede…”
Kako bi ju vratio, počeo se uništavati, počeo je piti više nego ikad, pušiti marihuanu i odbijati sve od sebe. Bio je hladan. Mislio je da će ona kao nekada doći do njega i reći “volim te”, ali to se nije dogodilo.
Saznalaje za to. Rekao joj je njegov najbolji prijatelj, sav zabrinut.
Odgovorila je: “I što bi ja sad trebala? Ja sam htjela pokušati ponovo, a on se igrao. Htio je da trčim za njim, ma kiflu! Imam svoj život u kojem mi on više nije potreban… Volio me? Ok, i ja sam njega, ali to je prošlost.”
Saznao je za to, pročitao je tu poruku koju je napisala prijatelju i rekao si: “Idem k njoj.”
Zaključala je kuću i okrenula se: bio je ondje – pijan.
“Mala, volim te, vrati mi se, fališ mi”, rekao je.
Ona je samo stavila onaj osmijeh na lice, osmijeh koji bi ubio i onog najponosnijeg i bez imalo srama rekla: “Imaš curu. Odi njoj. Meni ne treba netko tko će biti stalno žrtva.”
Krenuo je dalje, no ona je napravila korak za njim i dobacila: “Znaš li koliko sam dugo čekala te tvoje riječi? Čekala sam ovaj trenutak, ali sada… sada mi te rijeći ništa ne znače…''
Odgovorio je: “Da, baš.”
“Zbogom”, viknula je sva sretna.
Znala je da je uspjela! Uspjela je odbaciti ga od sebe iako je u dubini duše još uvijek živjela za njegov poljubac i zagrljaj…
Ponos je bio jači, jači od te ljubavi…
I.B.