Ako ti ovime uspijem 'otvoriti oči' izmamio si mi osmijeh na lice...
Tko god da jesi, na kojem god kontinentu da živiš, kojim god jezikom govoriš, koje god da ti je boje koža i koje god si vjere: složit ćeš se sa mnom da smo prestali cijeniti sve što nam je dano.
Više ne cijenimo jutro kišno ili sunčano, osmijeh ili poljubac. Postajemo materijalni, 'živimo samo da živimo'. Stremimo ka svome cilju i gazimo do njega. Izgubili smo ljubav, a što smo dobili?
Dobili smo suze, namrštena lica, krikove i urlike.Umjesto pjeva ptice čujemo zveckanje oružja, umjesto zrake sunca dobili smo eksploziju bombe, umjesto majčina osmijeha za obitelj, dobili smo krikove na crnim ognjištima života.
Zapravo ništa nismo dobili samo gubimo, iz dana u dan gubimo u svemu. Gubimo u utakmici života...
Mi i život... Borimo se, trgamo, ali jače je od nas samih. Ne cijenimo više osmijeh slučajnog prolaznika, stisak ruke ili poljubac starog prijatelja. Cijenimo samo papir i plastiku. Zbog toga nam je dobro,ali možemo reći: dobro samo u jednom trenutku.
Kasnije, kada s teškim zrakom ostanemo sami u stanu i upalimo televizor da čujemo vijesti – čujemo samo tugu i jad.
Zaboravljamo da sreću čine male stvari...
A.R. za Teen novinar