Filip Glavaš rukometaš je iz Rijeke koji je svoj reprezentativni put započeo pod palicom izbornika Hrvoja Horvata. Prvi je put hrvatski dres nosio na Europskom prvenstvu u rukometu 2022., a ovih dana gledamo ga na EP koje se održava u Njemačkoj. Dok ne igra za repku, igrač je RK Zagreb, a osim što je vrhunski sportaš, Filip je među rijetkima sportašima koji se može pohvaliti fakultetskom diplomom. Dok se odmara od utakmica u Njemačkoj, upitali smo ga nekoliko pitanja o rukometu, sportskim počecima, ali i akademskim obavezama...
Na konferenciji za medije nakon poraza od Islanda priznao si da su tvoji kolege reprezentativci uistinu tužni što se prvenstvo ovako odigralo… Možeš li se sjetiti samih priprema, kako si ti zamišljao plasman Hrvatske na ovome EP-u?
Filip: Mi smo Hrvatska i od nas se uvijek puno očekuje budući da smo godinama donosili medalje i navikli naciju na velike stvari unatoč katastrofalnim ulaganjima u sport. Iskreno – tužni smo svi, pripreme su bile jako naporne, izbornik je zahtijevao jako puno. Tako da bih rekao da smo u turnir ušli pretrenirani što nije nikako dobro. Šteta je neuspjeha jer ja i dalje tvrdim da ovi dečki mogu jako puno. Osobno uvijek ljestvicu držim visoko, možda za neke nerealno, ali ja uvijek pucam na zlato.
Kao što kažeš, Hrvatska vrlo emotivna nacija, pa su se na krilima dojmova iz prve utakmice radile predikcije za medalju. Kako to komentiraš?
Filip: Jesmo, jako smo emotivan narod i to nas i krasi. Ta strast i zajedništvo. Vjerujem da su dojmovi javnosti svima nakon utakmice sa Španjolskom poletjeli u nebesa. Uvijek se stvori euforija, neka tako i ostane haha. Žao mi je što se dogodio neuspjeh, ali to je sport jedan loš dan jedna kriva odluka i nažalost ode u drugu stranu. Nadam se da će doći bolji dani.
Nositi ovaj dres je ostvarenje mojeg sna
Vjerujem da ti, kao i svakom igraču, igranje za reprezentaciju znači mnogo. Međutim, kad se dogodi loša igra, nedostatak sportske sreće, često se društvena klima okrene na negodovanje i odjednom ništa nije dobro. Kako je igrati s takvim pritiskom?
Filip: Pa nositi ovaj dres je ostvarenje mojeg sna, jedna ogromna čast zbog koje sam zahvalan dragome Bogu i svojim roditeljima i najbližima koji su me toliko trpjeli da bih ja uspio. Kao što sam rekao, kad pobijedimo uvijek smo najbolji, kad izgubimo ne valja ništa. Takvog smo mentaliteta i sigurno da nije lako igrati pod takvim pritiskom, ali ja volim taj presing jer izvlači ono najbolje u meni na terenu.
Sad malo povratak na tvoju sportsku priču. Kako se rodila ljubav prema rukometu i zašto si odabrao baš taj sport?
Filip: Ljubav se rodila u osnovnoj školi kad sam krenuo s nekolicinom prijatelja krenuo na rukomet. Sve je krenulo s prvim trenerom Draženom Radojčićem i ostalo je povijest haha.
Roditelji i sport naučili su me da se uvijek dobro organiziram
Jesu li ti nastavnici u školi bili blagonakloni za sve zadatke koje je trebalo obaviti, kako si se organizirao?
Filip: Sa školom nisam imao nikada previše problema, i to moram zahvaliti svojim roditeljima koji su uvijek školu gurali na prvo mjesto, a rukomet je bio nagrada. Išao sam u osnovnu školu na Kozali gdje sam se krenuo baviti rukometom. Kasnije sam upisao Prvu riječku hrvatsku gimnaziju gdje sam prolazio s vrlo dobrim ili odličnim uspjehom. Bilo mi je lakše jer sam upisao sportski smjer gdje su nastavnici bili blagonakloni i postojala je mogućnost dogovorenog ispitivanja pa ako je zagustilo, to me je spašavalo. Isto tako, sportski smjer omogućivao mi je odlazak iz popodnevne smjene na treninge. Roditelji i sport naučili su me da se uvijek dobro organiziram i iskoristim vrijeme najbolje što mogu.
Uz to što si profesionalni sportaš, završio si fakultet na Sveučilištu u Rijeci. Kako ti je bilo uskladiti fakultetske obaveze?
Filip: Završio sam prijediplomski studij brodostrojarstva. Trebao sam još završiti diplomski studij, ali rukomet me je malo odvukao. Nisam previše zadovoljan zbog te činjenice, ali ne mogu se žaliti. Taj period bio je najteži – tu je rukomet najviše patio jer je bilo strahovito naporno. Gotovo da sam bio odustao od rukometa. Međutim, naučio sam mnogo toga i izgradio se kao osoba. Tako da sam jako zadovoljan, isplatilo se.
Planiraš li se nekad baviti svojom strukom?
Filip: Pa nikad se ne za što život nosi. Vidjet ćemo. Sigurno bih se volio baviti.
Što misliš čime ćeš se baviti u sportskoj mirovini?
Filip: Pa ne znam još nisam razmišljao o tome. Iskreno trenutno se ne vidim u rukometu. Pokušao bih završiti neki fakultet, ali nikad se ne zna.
Nakon što je Hrvatska vaterpolska reprezentacija osvojila srebro na EP-u, u medije su došli iznosi koje oni osvajaju kao drugoplasirani – u usporedbi s najplaćenijim nogometom, to su mizerni iznosi, pitaš li se ti nekad zašto nisi bio nogometaš?
Filip: Pa sigurno da je nogomet svijet za sebe. Iskreno nisam vidio iznose, ali budući da je takvo pitanje, sigurno da nije nešto bajno. U ovom kapitalističkom društvu sve se vrti oko novca tako da sigurno da bi svi sportaši htjeli biti plaćeni kao i nogometaši. No, ne žalim. Živim svoj san.
Trenutno igraš u Zagrebu, kakvi su planovi za novu sezonu – razmišljaš li opet o odlasku u inozemstvo?
Filip: U Zagrebu imam još ugovor sljedeću sezonu. No, nikad se ne zna. Ako dođe neka ponuda, htio bih još iskusiti inozemstvo definitivno.
Tko ti je najveća podrška u sportu i životu općenito?
Filip: Obitelj, cura i prijatelji. Mali krug velikih ljudi.