„Air” će vrlo brzo doći na Amazonov streaming servis jer Amazon Studios stoje iza filma pa ćete ga moći pogledati u udobnosti svoga doma. Ja nisam mogao čekati. Slinim za Jordanicama od malih nogu. Završio sam i na odgojnom razgovoru u osnovnoj školi jer sam u učeničku knjižicu umjesto svoje fotografije zalijepio Michaela Jordana. S police ne skidam originalni VHS Space Jama. Ako je netko ciljana publika za „Air”, to sam ja. I film nije savršen, ali je vrhunski. Kako to mogu reći? Rotten Tomatoes dovoljno govori.
Radnja je smještena u 1984. godinu, to je jasno od samog otvaranja filma koji započinje montažom različitih prepoznatljivih videoisječaka. Amazon je sigurno odriješio kesu za osiguravanje autorskih prava za uvodnu montažu.
Film prati Sonnyja Vaccara, čovjeka za kojeg sam čuo po prvi put u kontekstu Kobeja Bryanta. On je njuška koja je Kobeja nagovorila da potpiše za Adidas. I kasnije me pronašla činjenica da je Sonny odgovoran za dolazak Michaela Jordana u Nike, još u osamdesetima. Upravo o tome je ovaj film. O intuiciji jednog čovjeka koji je znao da se Nike treba kladiti samo na jednog košarkaša. Na Michaela Jordana. Sa svim što ima. Vaccaru je u Nikeu trebala bar jedna pobjeda, već se počelo šuškati i o otkazu. Izgledi za potpisivanje Jordana su bili mršavi, Converse i Adidas su imali daleko više šanse. Znamo kako priča završava, baš kao i svaki roditelj koji danas mora iskeširati 100+ eura za Jordanice djeci. Kako onda snimiti film baziran na istinitom događaju čiji završetak već znamo? Dio napetosti je uskraćen, ali Affleck je odradio maestralan posao dramatizacijom događaja te prikazivanjem tvrdoglave strasti jednog čovjeka i otpora na koji on nailazi, ali ga uspješno otklanja. Matt Damon je sjajan, njegova garderoba kao da je ukradena iz ormara Sonnyja Vaccara, a Affleck glumi Phila Knighta, kontradiktornog osnivača Nikea koji u jednom biću spaja budističku filozofiju sa zapadnjačkim materijalizmom.
Interakcije djeluju organski, glumci su odradili nevjerojatan posao u svojim, uglavnom suptilnim, izvedbama — od Matta Damona koji nosi film pa sve do Marlona Wayansa koji se pojavljuje u jednoj jedinoj sceni, ali potpuno vlada kadrom.
Priča se da je Michael Jordan imao nekoliko uvjeta za film, a onaj koji je iscurio u javnost je osoba koja će glumiti njegovu majku Deloris. Inzistirao je na Violi Davis. Kada ju vidite u filmu, postane vam jasan Mikeov zahtjev. Vaccaro u jednoj sceni pokušava dobiti što više detalja o Jordanovoj obitelji, sugovornik mu kaže „she runs things”. Rečenica napisana za majku Jordan, ali se definitivno može primijeniti na Violu Davis. Istovremeno snažna i nježna, ratoborna i brižna, spremna mijenjati svijet za svoga sina jer zna da će on promijeniti svijet.
Svaki lik u filmu je dobio svoje mjesto pod reflektorima, barem na minutu. Moj omiljeni lik iz filma je Peter Moore, proćelavi dizajner tenisica koji se u krizi srednjih godina dohvatio skateboarda. I stavim točku na rečenicu i pojavljuju mi se stripovski balončići iznad glave „a što s Jasonom Batemanom? a što s Chrisom Tuckerom?”.
Jason Bateman glumi Roba Strassera, majstora košarkaškog marketinga u Nikeu, ali na stranu njegove stručne sposobnosti — osvaja kada otkrije da se muči sa svojom očinskom ulogom. I Chris Tucker je pokazao da može biti kreštav i dominantan i u ozbiljnim ulogama. Još jedan Chris je izdominirao… Chris Messina je možda jedan od najboljih glumaca predodređen za dežurnu ulogu šupka.
Pogledaj na Twitteru
Soundtrack malo izbacuje iz ovog savršeno rekreiranog svijeta osamdesetih. Jednostavno su preveliki hitovi da ostanete uronjeni u radnju, predominantni su za scene iako im je poruka jasna. Kada Vaccaro sam vjeruje u Jordana, Chaka Khan pjeva „Ain’t Nobody”. Malo je „on the nose”.
Iako su easter eggovi (prikladno u vrijeme Uskrsa) razbacani kroz film, od već spomenute početne montaže, preko kutija pahuljica u minimarketu i glazbe, do Cortezica u pozadini Knightovog ureda, nema ih dovoljno.
Industrija tenisica je postala ogromna industrija, uvelike zahvaljujući Nikeu i Jordanu. Globalno tržište tenisica se procjenjuje na 72.7 milijardi dolara, a o preprodavačima nećemo ni pričati. Pravi zaljubljenici u tenisice neće dobiti ono što im treba, ne postoje sitni tragovi razbacani kroz film zbog kojih ćete poželjeti pauzirati kadar da odgonetnete detalje. Čak će ti ljubitelji (jedan sam od njih) pronaći i netočnosti u filmu, ali zbog pristupa i tona se propusti mogu oprostiti — ipak je film kondenzirana povijest ograničenog trajanja pa je potrebno neke procese i ubrzati.
Affleck nije sneakerhead, to je očito, ali je kompetentan redatelj, pogotovo kada je okružen ovakvim licima. Ovo nije definitivna povijest Nikea, ovo je „samo” dramatična i dramatizirana priča o sklapanju posla. Ako pogledamo u retrovizor, najvećeg posla u industriji sportske opreme, posla koji je promijenio sve.