Rakija je dio srpskog nacionalnog identiteta, zbog čega je predložena za popis UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine, prenosi Euronews.
Svoje mjesto na tom popisu šljivovica je osigurala 1. prosinca ove godine, a tamo su je ustvari stavile “društvene prakse i znanje vezani uz pripremu i upotrebu”.
Sociolog i urednik bloga “Rakija, uglavnom” Ilija Malović kaže da je šljivovica tipično srpski proizvod koji se bazira na rasprostranjenom domaćem voću – šljivi – a proizvodi se i konzumira u obiteljima i lokalnim zajednicama.
Iz usta sociologa to zvuči puno ljepše od stvarnosti koju gledamo dok nestaje čašica za čašicom.
“Popularnost šljivovice proizlazi iz popularnosti voća od kojeg se šljivovica pravi. Šljiva je vrlo važna u srpskoj etnologiji i sociologiji svakodnevnog života, u srpskoj povijesti. Ne postoji drugo voće za koje su Srbi tako vezani šljiva”, kaže Malović.
“Nekada, prije nego što bi se sagradila kuća, prvo se sadila šljiva da se vidi hoće li roditi, a ako da, to je značilo da je zemlja čista, zdrava, ponekad i sveta. I onda bi ljudi počeli graditi svoje svoju kuću tamo”, objasnio je.
Kao da tlo šljivika iz kojeg se plave popadale šljive nije najbliže plavetnilu mora što se, barem u Slavoniji, može vidjeti – i kao da naša leđa ne pate dok ih staromodno kupimo s poda, a djed nas, jer se neprestano žalimo, gađa onim rijetkima pretjerano isušenima od sunca za koje nema mjesta u tačkama.
Ali ajde, neka susjedima bude!
Za bolju kvalitetu šljivovica se ponekad čuva u hrastovim bačvama koje joj daju žućkastu boju viskija i pomalo gorak okus.
Pije ju se i kada se slavi, i kada se tuguje, dok se dočekuje gosti ili obilježava važne događaje. To bi svakako trebao biti dio njezine definicije u rječniku stranih riječi.
Tako kada netko zada riječ “šljivovica” malim Amerima na natjecanju iz slovkanja – da ta djeca koja se s rakijom u tom obliku vjerojatno nikada neće sresti mogu znati koje je njezino mjesto. Sveprisutno mjesto u društvenom životu našeg djelića svijeta.
Malović podsjeća i kako ljudi oduvijek svoju najbolju bocu šljivovice čuvaju za svadbe ili krštenja, ali i sprovode.
“Šljivovica je dio života ljudi od početka do kraja i uvijek je bila dio identiteta ovog naroda, a danas je također važan srpski izvozni proizvod i lokalna atrakcija za turiste”, istaknuo je.
Posljednjih godina niknule su male tvrtke koje proizvode šljivovicu i druge voćne rakije nudeći moderna pakiranja tradicionalnog dizajna.
“Shvatili smo da u podrumima naših djedova, na selima, imamo nešto što stimulira osjetila, što je na istoj razini kao konjak, viski ili burbon”, kaže Malović.
U Srbiji je šljivovica navodno toliko popularna da su joj posvećene cijele trgovine.
No unatoč procvatu modernih destilerija, svaka šuša zna da se najbolje od najboljeg proizvodi ručno, a osobito u ruralnim područjima.
Drmnite jednu šljivovici u čast, ako zbog ničega drugoga – onda u ime narodne medicine.