Marcos Rodríguez Pantoja rođen je u Anori u Cordobi 1946. godine. Izgubio je majku kad je imao samo tri godine, a nedugo potom napustio ga je i otac –otišao je živjeti s drugom ženom u susjedni grad. Kao dječarac, odveden je u planine kako bi zamijenio starog pastira i vodio brigu o 300 ovaca. Sjeća se da ga je starac naučio kako da zapali vatru i koristi razne alate, ali 1954. godine, kad Marcos još nije napunio ni 8 godina, pastir je umro i živio je sam.
Nije jasno kako je Marcos završio u planinama s divljim vukovima, ali kada ga je Civilna garda 12 godina kasnije pronašla, već je zamijenio izgovaranje riječi životinjskim glasanjem. Vraćen je u civilizaciju, ali nikad se nije prilagodio životu među ljudima. U jednom se trenutku čak pokušao vratiti vukovima, ali "više nije bio isti", vukovi ga više nisu vidjeli kao brata.
"Možeš reći da su tamo, čujete ih kako zavijaju... ali nije lako vidjeti ih", rekao je Marcos za El Pais. "Ako ih zovem, oni će odgovoriti, ali mi neće pristupiti. Mirišem kao ljudi, stavljam kolonjsku vodu."
Marcos kaže da posljednja sretna sjećanja ima iz života među vukovima – od ženke koja mu je po prvi put pokazala majčinsku ljubav i njezine mladunčadi koja ga je prihvatila kao brata. Učili su ga kako preživjeti u divljini, pokazali su mu bobice i gljive koje su sigurne za jelo, ali i one koje su otrovne. Sjeća se spavanja u špiljama, među šišmišima, zmijama i jelenima i bosonogog trčanja po nepristupačnom terenu.
"Zamatao bih noge samo kad su bile ozlijeđene zbog snijega", sjeća se Marcos. "Na nogama sam imao tako velike žuljeve da je udaranje u kamenu stijenu bilo poput udaranja lopte."
No, ta su sretna vremena završila kada ga je Civilna zaštita pronašla i uhvatila prije 53 godine, a njegov se život raspao. Marcos se osjeća prevareno i zlostavljano, iskorišteno od šefova u ugostiteljstvu i građevinarstvu, a ismijavali su ga i njegovi vršnjaci jer ne zna puno o stvarima poput nogometa i politike.
Trenutno živi u selu Rante u pokrajini Ourense u Galiciji. Prošle mu je zime bilo jako teško jer zbog male mirovine nije mogao uvesti grijanje. Srećom, članovi ekološke skupine Amig@s das Arbores prikupili su novac kako bi mu izolirali kuću i kupili mu peć za sljedeću zimu.
Unatoč svom općem razočaranju u životu među ljudima, Marcos je sretan što ga barem neki od njegovih susjeda prihvaćaju kao "jednog od njih". Također voli razgovarati s djecom o svojoj ljubavi prema životinjama i važnosti zaštite okoliša, a organizacija Amig@s das Arbores često ga poziva da gostuje u školama na svojem području. Ljudi s kojima se Marcos osjeća najugodnije upravo su – djeca.
"Nevjerojatno je kako privlači djecu svojim životnim iskustvom", rekao je rendžer Xosé Santos, također član Amig@s das Arboresa.
Marcos Rodríguez Pantoja jedan je od rijetkih zabilježenih slučajeva ljudi koje su odgojile životinje, daleko od civilizacije. Bio je predmet raznih antropoloških studija, knjiga i dokumentaraca.