U proteklih par godina sve više odlučujemo biti sami i kod kuće. Jedemo, putujemo i provodimo vrijeme sami. To zna uzrokovati izolaciju od društva i usamljenost ali je li samoća samo društveni problem ili ima i svoje prednosti?
Ljudi koji odaberu život u samoći su se udvostručili u zadnjih 50 godina te stoga mnogi nazivaju ovaj period antisocijalnim stoljećem. Kronična usamljenost je usko povezana s depresijom i kraćim životnim vijekom te se stoga na usamljenost i izolaciju gleda kao na teži društveni problem. Međutim postoji i "pozitivna samoća" koja za razliku od usamljenosti ima pozitivan učinak.
U samoći dobivamo priliku za odmorom, osobnim rastom i povezivanjem s našim emocijama i kreativnošću. Nazivamo ju "vremenom za sebe" te stoga težimo takvom životu, onom u miru i tišini. Međutim, samoću mnogi smatraju neprirodnom i nezdravom.
Stereotipi o samoći
S obzirom da se na ekstroverziju gleda kao na nešto idealno, a samoću neprihvatljivom, i odrasli i djeca su stvorili prosudbe kada je prihvatljivo, a kada nije da je netko sam. Suprotno tom mišljenju, samoća ne mora značiti nužno usamljenost te ona nije nešto što žele samo introverti. Iako se širio strah od usamljenosti, istraživanja su pokazala da veći postotak samoće nije donio više usamljenosti u društvu, štoviše stariji ljudi se čine sretniji u samoći.
Društvene mreže
Pozitivne strane samoće ne pojavljuju se automatski kada se odmorimo od ljudi samo fizički, već kada smo stvarno sami i namjerno odvojimo vrijeme za sebe bez uređaja. Psihologinja Virginia Thomas je za The Conversation otkrila da je njeno istraživanje pokazala da se pozitivni učinci samoće ne pojavljuju kada zurimo i ekrane i društvene mreže. Također vjeruje da tjeskoba i depresija ne proizlazi iz samoće nego iz situacije gdje ljudi danas u potpunosti zamijene interakcije licem u lice s onom virtualnom. Pozitivna samoća bi nam trebala biti vrijeme za razmišljanje i kada se fokusiramo na sebe, a ne na druge.
Važnost promjene pogleda na samoću
Iako je teško promijeniti kako društvo gleda na samoću, sve veći broj istraživanja pokazuje da je to moguće i učinkovito. Promjenom gledišta se ublažava negativan osjećaj usamljenosti, a vrijeme u samoći se prestaje smatrati potraćenim. Samoća ne znači izolaciju nego vrijeme za sebe u kojem možemo razmišljati i napredovati. Ona može dovesti do društvene izolacije samo ako nemamo bliske odnose kojima se možemo vratiti nakon samoće. Međutim, previše društvenih interakcija može i opteretiti osobu te negativno utjecati na odnose pa je samoća važna i u pogledu očuvanja tih bliskih odnosa. Ona dovodi do ravnoteže u našim zauzetim životima i jednako je bitna za našu dobrobit kao povezanost s drugima.