Izgubljena paklu ognja i pepela ponovo nailazim na tebe.
Ovdje si stigao nedavno, katkada kao da i nisi, a opet ponekad stojiš tako čvrsto kao jedino utočište za ovu poluizgorjelu dušu koja se još uvijek ne želi predati.
Opija se tvojim pogledima, osmjesima, pokretima i onim gorko – slatkim riječima koje lete nebom, ogledalom ove duše, tako slobodno i bezbrižno poput mladih ptića.
Bahato rasipaš svjetlo, svjetlo promjenjiva sjaja koje oscilira u svojoj snazi, ali ipak – nikako da se ugasi!
A ta ista, trula duša prati svjetlo tako slijepo i naivno kao da zaista postoji ona točka, točka koja označava početak i kraj svega.
Ista ona koja u svojoj minornoj dimenziji sadrži svo blago, svo znanje, bogatstvo, ljepotu i ljubav ovoga života.
Oni iskusni kažu da primijetivši nju, ponizno padaš na koljena i tada u tom trenutku shvatiš baš sve.
Znaš, htjela bih znati je li to tvoje svjetlo dovoljno jako da mi ju otkrije ili ipak duša mora izaći na sljedećoj postaji i pronaći novo u koje će ponovo polagati iste nade kao u tvoje? Ne opterećuj se previše s emitiranjem, mi smo samo zavisne varijable u cijeloj priči, dok se neka druga, tako tajanstvena i beskrajna smiješi svemu ovom.
A.P.