Vidjeli smo foršpan, shvatili da se radi o košarci, otišli na Netflix i bacili se na posao.
Bitno je naglasiti da nas je na reality serije navukao Netflixov Last Chance U odnosno po naški – Sveučilište posljednjih prilika.
Prvih pet sezona koje smo gotovo bingeali su se bavili američkim nogometom. Nije to sport koji u najsitnije detalje razumijemo, ali je sport kojeg ćemo pogledati ako je u reality/dokumentarnom formatu jer smo u duši veliki natjecatelji.
Posljednja sezona koja je izašla nedavno se ne bavi više “footballom”, nego košarkom. N-A-P-O-K-O-N!
Pratimo ekipu East Los Angeles Collegea (ne želimo krenuti u raspravu prijevoda riječi “koledž” u dotičnom kontekstu jer ne razumijemo tu JUCO razinu u potpunosti) zvanu Huskies i trenera John Mosleyja kroz sezonu 2019-2020. Dap, COVID 2020-tu…
.
Ako niste upoznati, na takozvanom JUCO nivou se nalaze mladi studenti-sportaši kojima je to posljednja prilika da postignu ono što su htjeli, a to je uglavnom stipendija na nekom od Division I programa. Znate one sveučilišne košarkaške ekipe koje možete pratiti na televiziji? To je to. Ostatak će se poprilično napatiti da dobije koju minutu slave na jednom od brojnih američkih programa.
Konkretno, u jednoj ekipi će se naći igrači koji nakon srednje nisu dobili ponudu koju su htjeli iz raznih razloga, bilo da se radi o ocjenama, punašnom policijskom dosjeu ili učestalim problemima u ekipi izazvanima problematičnijim karakterom. Neki od igrača su dobili svoju D-I priliku, ali nisu tome dorasli ili talent nije bio dovoljan razlog da ih se zadrži u usporedbi s problemima koje su donijeli sa sobom.
Mnogi od njih već dolaze iz poprilično problematičnih okruženja i obitelji te se bori protiv jako puno stvari kako bi uspjeli. Nikako nije lak posao nositi na leđima teret kakav neki pojedinci ovdje nose.
Izreći ćemo to odmah: “Najbolja Last Chance U sezona!” i ne možete nam promijeniti naše najsubjektivnije volimo-hip-hop-i-košarkašku mišljenje.
Košarka je jednostavno prej**en sport! Swag, trice, zakucavanja, trash talkanje, asistencije, crossoveri. Dodajte na to još cool hip hop soundtrack s Kendrickom – već ste nas kupili.
No, sve navedeno u realnosti samo na papiru zvuči jako dobro. Treba definitivno pohvaliti samu izvedbu serije koja je odlično montirana. Treba uzeti u obzir da su dokumentarci možda najteži žanr za montiranje jer imate jako puno sati materijala i sada je na vama da sve pregledate i stvorite narativ iz svega toga…
Ovdje je to odlično postignuto!
Kao što smo već spomenuli, pratimo ELAC Huskies ekipu. Prije svega trenera Mosleyja i njegove asistente Roba Robinsona i Kena Huntera. Trener je čak nakon snimanja dobio custom-made tenisice Stepha Curryja.
.
Od igrača tu su Joe Hampton – igrač koji, prema riječima znalaca, mogao igrati profesionalno. Veliki emotivac koji je cijelu sezonu u procesu učenja kontroliranja emocija. Gledamo i Deshauna Highlera koji je kapetan ekipe, a prolazi kroz najteži period svog života tijekom snimanja zato što je netom prije ostao sam nakon smrti majke. U momčadi je i KJ Allen – koji nas većinu vrijeme podsjeća na Michael Clarke Duncanovu ulogu Johna Coffeyja iz filma Zelena milja, osim u trenutcima kada ide odlučno prema košu kako bi zakucao. I za kraj nama najjači lik, Malik Muhammed – simpatičan div koji nas podsjeća na nas u mnogim situacijama. Trening počinje u 7:30, Malik je u dvorani u 7:29. Najjači lik.
Svakako je tu puno više igrača, ali na navedenima je najveći spotlight.
Pratimo igrače koji iskorištavaju tekuću sezonu kao odskočnu dasku da dospiju tamo gdje žele biti. Većini je to zadnja prilika za bijeg iz vrlo teških situacija iz kojih su potekli.
Ekipu pratimo na njihovom 29-1 pobjedničkom putovanju u “regularnoj sezonu” koja nažalost nije doživjela očekivani Final Four turnir zbog nastale pandemije.
To je bio samo jedan od trenutaka kada smo htjeli muški zaplakati vidjevši tuđe muške suze zbog nemogućnosti koja je snašla čitav svijet.
Unatoč svemu, završetak je ipak obećavajuć.
Pogledaj na Twitteru
Od svih dokumentarnih/reality serija koje smo gledali, a da prate mlade igrače – ova nam je definitivno na prvom mjestu. Preporuke.
Možemo maknuti sve do sada navedene razloge i istaknuti samo jedan zbog kojih smo ju momentalno zavoljeli – realnija je od ostalih realityja. S obzirom na to da svi imamo predrasude o navedenom formatu, teško je u to vjerovati, ali skužiš da je real nakon svega par epizoda.
Ako se ne bojite pokazati emocije na bilo koji način pred prijateljima, partnerima, roditeljima – vjerujemo da bi svi pronašli ponešto za sebe u ovoj seriji koja ima i hrvatski prijevod.
“Familija na tri. Jedan, dva, tri – familija!”