To je ekvivalent gubitku svih ljudi u Europi, Americi, Africi, Oceaniji i Kini, piše Vice.
WWF kao glavne krivce tome navodi degradaciju staništa zbog ljudskog razvoja, poljoprivredu, zagađenje, klimatske promjene i bolesti, prenosi RFI.
“Living Planet Index” koji je WWF nedavno objavio ističe poražavajuće gubitke u prirodi zbog ljudske aktivnosti.
Koristeći podatke Zoološkog društva Londona iz 2018. o statusu 32.000 populacija divljih životinja, a koje pokrivaju više od 5000 vrsta sisavaca, ptica, vodozemaca, gmazova i riba, Living Planet Index otkrio je da se veličina te populacije smanjila za prosječnih 69 posto od 1970. godine.
Osobito su ranjive slatkovodne životinjske vrste, čija je populacija pala za 83 posto od 1970. godine, što je više od ostalih vrsta u bilo kojem drugom staništu.
Pogledaj na Twitteru
Neke su regije pogođenije od drugih
Populacija divljih životinja u Europi smanjila se za 18 posto u istom razdoblju, dok se u Africi, gdje se 70 posto životnih sredstava oslanja na neki oblik prirode, pokazao dvotrećinski pad te populacije.
U regijama bogatim bioraznolikošću kao što su Karibi i Latinska Amerika, gdje se nalaze amazonske kišne šume, zbog kompleksnog i kontinuiranog buldožiranja, gubitak životinjske populacije iznosi čak 94 posto.
Indeks pokazuje “razoran pad populacija divljih životinja, posebno u tropskim regijama koje su dom nekima od krajolika s najvećom bioraznolikošću na svijetu”, rekao je glavni direktor WWF Internationala Marco Lambertini.
Mark Wright, direktor znanosti u WWF-u, rekao je da su brojke doista zastrašujuće, posebno za Latinsku Ameriku, gdje je Amazonija vrlo važna za regulaciju klime.
Procjenjuje da je trenutno oko 150 do 200 milijardi tona ugljika zamotano u šumama Amazone, što je ekvivalentno 550 do 740 milijardi tona CO2, ili 10 do 15 puta više od trenutne svjetske godišnje emisije stakleničkih plinova.
Gubitak divljih životinja utječe i na ljude
“Moramo naglasiti činjenicu da gubitak prirode nije samo moralno pitanje naše dužnosti da zaštitimo ostatak svijeta. To je zapravo pitanje materijalne vrijednosti, pitanje sigurnosti za čovječanstvo također”, naglasio je Lambertini.
Regionalna direktorica WWF-a za Afriku Alice Ruhweza kaže da procjene pokazuju kako se prirodni gubitci plaćaju “velikom ljudskom cijenom”.
The Living Planet Report tvrdi da povećanje napora u očuvanju i obnovi, proizvodnja i potrošnja hrane na održiviji način te brza dekarbonizacija svih sektora mogu ublažiti krizu bioraznolikosti, koja je izravno povezana s klimatskim promjenama.
Svjetski summit o bioraznolikosti
“Za nas najveća briga nisu samo brojke”, rekla je izvršna direktorica WWF-a u Velikoj Britaniji Tanya Steele. “Činjenica je da nema apsolutno nikakve akcije – svjetski čelnici ne poduzimaju nikakvu akciju”.
Čelnici skoro 200 zemalja trebali bi se okupiti u prosincu u Montrealu na UN-ovu summitu o bioraznolikosti kako bi osmislili novu globalnu strategiju za zaštitu svjetskih biljaka i životinja, a čiji se ciljevi trebaju postići do 2030.
Nijedan cilj koji je trebao biti ispunjen do 2020. – nije ispunjen.
Autori WWF Indeksa pozvali su čelnike da donesu međunarodnu obvezujuću strategiju zaštite prirode, slično Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama iz 2015.
Također pozivaju vlade da u kreiranju politika pravilno uračunaju vrijednost usluga koje pruža priroda – poput hrane, lijekova i opskrbe vodom.
Budući da je financiranje glavni problem, Ruhweza je pozvala bogate nacije da im pruže financijsku potporu.
Što nam je?
Već se godinama postavlja pitanje kada ćemo kao ljudska vrsta shvatiti da mi trebamo prirodu, a ne obrnuto.
Kad god se dogodi prirodna katastrofa, kao da odjednom shvatimo koliko smo bespomoćni naspram prirode. Onda ubrzo nakon toga opet postanemo šefovi svemira.
Prirodne su se katastrofe događale i događat će se i dalje. Planet se uvijek izvuče na ovaj ili onaj način. Mi toliko prilagodljivi nismo pa bismo se, ako iz nikakvog drugog nego najsebičnijeg razloga ikad – a to je opstanak čovječanstva – trebali sjetiti svih vrsta oko nas koje nam omogućavaju i olakšavaju život, a koje uzimamo zdravo za gotovo.
Ajde još da smo mi stvorili taj živi svijet oko sebe pa da se osjećamo pozvanima uskraćivati mu normalan život… iako bi i to bilo totalno robotski i poremećeno.
Da, mi jesmo predatori, ali smo postali predatori do te mjere da je to apsolutno neodrživo. Za sve oko nas, a i za nas same.
I pitanje je, zaslužuje li vrsta koja za razliku od ostalih živih vrsta – svjesno – uništava i eksploatira sve oko sebe samo zbog što bržeg profita… zaslužujemo li uopće drugu priliku?
Pohlepa se osjeti u zraku.
Umiranje planeta… koja je to ono rupa na svirali? Ima li je uopće?