Bila je 2018. godina i vladalo je opće ludilo. Hrvatska se našla u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Vatreni su trenutno igrali utakmicu protiv Francuske. Nažalost, izgubili su. Ali nema veze. Hrvatska je osvojila drugo mjesto. Ljudi su izašli na lice, mahali zastavama, pjevali…
Ja sam sa svojom ekipom sjedila na piću nakon utakmice. Nas četvero, od glave do pete odjeveni u kockice (kvadratiće, pardon), sjedili smo na rubu suza i pričali o tome koji fakulteti su nam prioriteti. Fun fact, od nas četvero, samo su dvije osobe zaista upisale fakultete koje su nastavile studirati. Prošlo je još jedno Svjetsko prvenstvo, a druge dvije osobe iz ekipe se još traže. Tko zna koliko će još medalja Vatreni osvojiti dok se oni ne odluče!
Socijalni život mi nikad nije bio živopisniji
Ta famozna 2018. godina je bila godina kad sam maturirala i upisala faks. Također, te godine sam imala toliko društvenih događanja da mi se do dana današnjeg socijalna baterija još uvijek nije u potpunosti napunila.
Prvo je bila moja vlastita maturalna. Zatim sam bila pozvana na maturalnu svoje prijateljice, a onda sam išla i na vjenčanje kod sestrične. Sve se to izdogađalo u dva tjedna i u istoj dvorani za proslave. Taj posljednji put me konobarica koja ondje radi primijetila i pitala jesam li ovdje već bila. Da je ona samo znala koliko imam za učiti i da mi uopće nije do slavlja.
Ali to je zato što nisam krenula na vrijeme, naravno.
Čak sam se i pokušala opustiti tu jednu večer, ali moram vas pitati, je li se ikad itko uspio opustiti uz cijelu obitelj? Ne govorim o užoj obitelji; roditeljima, braći i sestrama. Uz njih smo ugodno neopušteni jer smo navikli na njih. Govorim o široj obitelji. O cijelom obiteljskom stablu.
Naravno da nije!
Moja matura kao glavna tema rasprave u familiji
I svi su oni postavljali pitanja. Koji faks ću upisati? Jesam li spremna za maturu? Kakve ocjene očekujem? Jesam li dobro? Sve neke bolne teme. Kad je konačno došlo vrijeme ispita državne mature, bila sam toliko umorna i pod stresom da sam skoro odlijepila naljepnicu na kojoj piše „Ne odljepljuj!“.
Hvala Bogu, to se ipak nije dogodilo. Ali da je, sigurna sam da bi se radilo o nezapamćenoj tragediji. Možda bi se Zemlja prestala okretati, možda bi se Sunce ugasilo, možda bi sve zvijezde pale s neba.
Ili bi jednostavno zalijepila naljepnicu natrag na papir.
Prvi od obaveznih predmeta koje sam pisala je bila matematika. Tada sam dokazala samoj sebi da sam zapravo buntovnica u duši. Zašto? Zato što sam na ispitu imala nedopušteni predmet. Ne mobitel, ne ručni sat, ne šalabahter, niti bocu vode s etiketom. Radi se o kutomjeru koji je tada bio zabranjen na maturi.
Ja to nisam znala, a očito nije ni profesorica koja je pazila na nas. A opet, bila je previše zaokupljena učenicom koja je imala bocu soka. Iako bez etikete, učenica je svejedno morala baciti bocu jer je dopuštena samo voda, a ne sok.
To je bila jedna od rijetkih situacija kada sam prekršila pravilo. I ponosna sam na to! Ipak, moram priznati da mi kutomjer nije puno pomogao.
Zadnja rupa na svirali
Najnaporniji ispit je definitivno bio iz engleskog. U učionici nam se pokvarila klima pa nam je bilo prevruće. Kad smo pisali test slušanja, profesor nam je slučajno pustio CD od prošle godine. Ja sam se nadala da neću dobiti mjesto u zadnjim redovima jer sam se bojala da neću dobro čuti. Nažalost, dobila sam mjesto u skroz zadnjem redu. Bila sam jedina koja je dobila to mjesto.
Vjerojatno vam se čini da nemam sreće, ali moja sreća se očitovala kada sam pisala esej iz hrvatskog. Tema eseja je bila usporedba ulomaka iz Hamleta i Lovca u žitu. Totalno nepovezana djela, znam. I nikako se nisam mogla sjetiti imena Holden pa sam cijelo vrijeme pisala „protagonist“, ali na osnovnoj razini su morali analizirati pjesme, a ja bih radije izabrala i Kiklopa umjesto pjesama.
Nezaboravne traume
Od toga je prošlo pet godina. Završavam faks za koji sam tada bila presretna što sam ga upisala, a sada više nisam sigurna jesam li dobro izabrala. Bojim se hoću li uspjeti naći stan po prihvatljivoj cijeni kad izgubim pravo na dom, kako će mi izgledati karijera, jesam li pogriješila što sam otišla iz rodnog mjesta… Brinem se za još sto drugih stvari.
Dragi maturanti, krize identiteta neće završiti kad položite maturu. Sigurna sam da one traju cijeli život. Ono što sam ja naučila iz cijele priče je da je okej smatrati uspjehom to što nisam odlijepila naljepnicu na kojoj piše „Ne odljepljuj!“. Teže je nego što se čini.
Ostanite hrabri. Kad napišete sve ispite, shvatit ćete i vi da sama matura zapravo i nije toliko strašna. Najstrašnije od svega su negativne misli kojima dopuštate da vas muče.
Možete vi to, sretno!