Bilješke o piscu:
August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. IX. 1838. Osnovnu je školu polazio u Zagrebu, gimnaziju u Pečuhu i Zagrebu, a pravne je nauke završio u Pragu i Zagrebu. Iz Praga je prešao u Beč gdije je uređivao časopis “Glasonoša”. 1866. g. vratio se u Zagreb i ušao u redakciju “Pozora” (kasnije “Obzora”), zatim je bio gradski bilježnik Zagreba i umjetnički ravnatelj zagrebačkog kazališta. 1870. bio je dramaturg kazališta a 1873. postao je gradski senator. Umro je 13. XII. 1881. u 43. godini života. Godine 1871. štampao je svoj prvi veliki historijski roman iz prošlosti Zagreba – “Zlatarevo zlato”, zatim je napisao veći broj pripovijesti: “Prijan Lovro”, “Mladi Gospodin” “Ilijina oporuka” “Vladimir”, “Branka” i dr., zatim tri historijska romana: “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”i “Diogenes”, roman iz suvremenog života “Prosjak Luka”, dok povijesni roman “Kletva” koji je izlazio u “Narodnim novinama ” 1880/1881. nije završen, jer ga je zatekla prerana smrt. Građu za svoja mnogobrojna književna djela crpio je iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti, a pisao je mnogo i neumorno u želji da svojiim književnim radom poradi na političkom, kulturnom i prosvjetnom podizanju naroda. U svojim članicama “Naše književnosti” rekao je na jednom mjestu ovo: ”Zašto pišemo? Da si ovaj ili onaj čitalac ne znajući šta da pametno radi prikrati vrijeme? U tom slučaju ne bi novele više vrijedile od one brojanice, koje turčin od duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo narod da ga osvijestimo, da mane prošlosti popravimo, da budemo u njem smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito.”
Bilješke o djelu:
Djelo je posve realistično. Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnje društvo, ondašnje pisce. To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovice koja je iskazala svoje misli o hrvatskoj književnosti i koja govori:
“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve vrlo obične prepone kojih vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca cvijeća, suza – i pripovijest je svršena.”
Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u galavu da se ta junakinja li junak otrovaju, probodu mačem i umru: “Samo katkad uđe kojem piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti ! Vječna idila, vječna monotonija.”
Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divske slike, mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velika divske slike, može li u naših okolnosti postati kakav zanimljiv junak romanu?”
Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati nego da je dovojlno okrenuti se oko sebe da bi se našlo junaka, tj. može se ga naći u svakodnevnom životu. Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narod koji je imao tolike borbe upravo mi možemo napisati najljepše romane:
”Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukobe da će dušu silno potresti, i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”
Kratki sadržaj:
U pripovijesti prijan Lovro Šenoa je opisao tragičan udes mladog učitelja, njegovog prijatelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne slovenske obitelji. Roditelji su željeli da im se bar jedno dijete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika, ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane.
Neko je vrijeme on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on na teret tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše u orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj, ali i tu je bio razočaran jer ga nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj a Lovro to prihvat. Nakon završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag.
Lovro je u Pragu upoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je ona bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donijeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero djece na koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Poslije tog saznanja Lovro je odustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto u jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti, on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da traži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo novac u interesu. Anđelika se zaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom.
U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča mladog, inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe ali nije imao ono najvažnije – novac. I sad nakon tog pročitanog djela postavljam si pitanje da li je bolje biti glup i bogat ili pametan i siromašan!?
Analiza likova:
Prijan Lovro
“Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni slovenac. Bio je čovjek srednjeg stasa, koščast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.” (str. 12.)
“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci– a toga je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega.” (str. 13.)
Malvina:
“U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa.” (str. 18.)
Opis Minke kakvu je vidio Lovro:
“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah.“ (str. 47.)
Istiniti opis Malvine:
Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne, to nije rascvala ružica – to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: – Šta ste zamukli? – Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.
Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danas aktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši pisci nisu bezvrijedni i da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih u nepostojeće vrijeme i mjesto, nego je dovoljno da prelistamo našu povijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisu nego istinit izgled i istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svog vremena koje je i danas prisutno. On potiče hrvate da počnu čitati vlastito bogatstvo i da se ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisu čitajući izričito stranu literaturu.
