O PISCU:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta – u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja – ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg. Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: “Zašto ljeti nisi skupljao hranu?” On im reče: “Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao.” Nasmijavši se, oni mu rekoše: “Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši.”
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe – maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena “smrt” nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi – pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju…
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: “Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio.” Čavao mu tada kaže: “Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara.”
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija – možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu – nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi – uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: “Da to breme podigneš i naprtiš mi ga.”
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva…? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti… A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo “smeće” krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i…
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta..
