Radi se o stvaranju persone koja će preuzeti teret na sebe u trenucima kada smo u teško podnošljivom centru pažnje. Ta će persona preuzeti zasluge za dobre stvari koje će nam se dogoditi, ali lakše će podnijeti i one loše.
Kada odlučimo jesmo li dovoljno sazreli da bismo taj teret izlaganja svemu i svačemu nosili sami – našu herojsku personu možemo pozdraviti i preuzeti njezin posao.
Iako se utjelovljenje izmišljene osobe može činiti kao trik za pop zvijezde (provjereno koristile Beyonce i Adele), nova istraživanja sugeriraju da bi strategija mogla imati neke stvarne psihološke prednosti.
Usvajanje alter ega ekstremni je oblik ‘samodistanciranja’. To uključuje odmak od naših neposrednih osjećaja kako bismo si omogućili promatranje situacije s više nepristranosti.
Ono nam daje malo dodatnog prostora za racionalno razmišljanje o situaciji.
Također, omogućuje nam obuzdavanje nepoželjnih osjećaja poput tjeskobe, povećava ustrajnost na izazovnim zadacima i jača samokontrolu.
Veći dio istraživanja na tu temu vodio je Ethan Kross, profesor psihologije na Sveučilištu Michigan. Uspio je pokazati kako čak i mali pomaci u perspektivi mogu pomoći ljudima da steknu kontrolu nad svojim emocijama.
U jednoj studiji sudionici su trebali razmišljati o izazovnom događaju u budućnosti, npr. o važnom ispitu, na jedan od dva različita načina.
Grupa u “udubljenom stanju” dobila je uputu da situaciju zamisle kao da se nalaze usred nje, dok se od onih u “distanciranom” stanju tražilo da situaciju zamišljaju izdaleka – poput muhe na zidu. Razlike su bile upečatljive, s tim da su se oni koji su zauzimali distancirano gledište osjećali znatno manje tjeskobno, u usporedbi s prvom skupinom.
Samodistanciranje je također potaknulo veći osjećaj samoučinkovitosti – osjećaj da se mogu proaktivno nositi sa situacijom i postići svoj cilj.
U drugim eksperimentima sudionici su trebali održati kratki javni govor.
Prije toga, savjetovano im je da razmisle o svojim emocijama vezanim za izazov koristeći treću osobu (npr. “David osjeća…”) kao da su zaseban entitet, a ne upečatljivije prvo lice (npr. “Ja osjećam”). Poput vizualizacije na daljinu, ovaj je savjet osmišljen kako bi potaknuo osobu da vidi situaciju iz vanjske perspektive.
Ponovno, stvaranje psihološke distance pomoglo je sudionicima u svladavanju njihove anksioznosti, smanjujući kako subjektivne ocjene emocija, tako i objektivne mjere, poput promjena u otkucaju srca i krvnog tlaka (koje obično prate prijeteće događaje).
Taj osjećaj većeg samopouzdanja odrazio se i na kvalitetu same prezentacije, prema ocjeni neovisnih promatrača koji su trebali ocijeniti izvedbu govornika.
Čini se da nam samodistanciranje pomaže usredotočujući nas na širu sliku – moguće je vidjeti događaje kao dio većeg plana umjesto da se zaglavimo u neposrednim osjećajima.
Ovi zaključci naveli su istraživače da se zapitaju bi li samodistanciranje moglo poboljšati elemente samokontrole poput odlučnosti, osiguravajući nam da ostanemo usredotočeni na svoje ciljeve čak i kad smo suočeni sa smetnjama.
Pritom je jedan eksperiment ispitao hoće li se ljudi bolje fokusirati na rješavanje težih osmosmjerki ako se prije testa od njih zatraži da vježbaju distanciranje.
U ovom je slučaju od njih bilo zatraženo da sami sebi daju savjet u drugom licu – npr. govoreći “Usredotočit ćeš se na svako pitanje” – kao da razgovaraju s prijateljem, a ne sa sobom.
Osim poboljšanja cjelokupne izvedbe, učinci su se mogli vidjeti i u upitnicima koji su mjerili stav ispitanika prema zadatku, što je otkrilo snažniju namjeru za poboljšanjem izvedbe.
Jačanjem osjećaja samokontrole, samodistanciranje također može poboljšati ponašanje ljudi prema zdravstvenim pitanjima.
Na primjer, može povećati namjere ljudi za vježbanje i pomaže im da se odupru iskušenju nezdrave hrane.
Kada su ispitanike zamolilo da vježbaju pri suočavanju s izborom raznih vrsta hrane – na primjer, voće u usporedbi sa slatkišima, oni koji su prakticirali samodistanciranje (pitajući “Što David želi?”, umjesto “Što ja želim?”) u većoj su mjeri izabirali zdravije opcije.
Lakoća distanciranoga razgovora sa samim sobom nudi uzbudljive potencijalne primjene.
A ideja da samodistanciranje može povećati snagu volje posebno je uzbudljivo za dječje psihologe, s obzirom na to da se samodisciplinu smatra jednako važnom i za akademski uspjeh, i za kvocijent inteligencije.
Prije nekoliko godina nad šestogodišnjacima je proveden je test koncentracije na računalu.
U seriji slika koje bi bljesnule, djeca su morala pritisnuti tipku “space” kad god bi vidjela sliku sira. Zadatak je bio zamišljen kao dosadan, a djecu se nastojalo motivirati tako što im je prethodno bilo rečeno da je u pitanju vrlo važna aktivnost i da će biti dobri pomoćnici ako budu što duže radili na zadatku.
Kao potencijalnu distrakciju, istraživači su im također ostavili iPad s mnogo zabavnijom igrom osmišljenom da bi ih namamila.
Prije zadatka, djeci je bilo rečeno da razmisle o svojim osjećajima ako im zadatak postane predosadan.
Nekima je rečeno da pomisle “Radim li vrijedno?” dok su drugi bili potaknuti na razmišljanje u trećem licu (“Radi li Hannah vrijedno?”).
Treća skupina dobila je mogućnost da u potpunosti promijeni personu prebacivanjem u ulogu svog omiljenog fikcionalnog heroja, poput Batmana ili Dore The Explorer. Čak su im dobili i rekvizite za dotjerivanje, a kad bi im dosadilo, rečeno im je da svoje ponašanje razmotre kao da su oni stvarno taj lik, pitajući npr. “Radi li Batman naporno?”.
Istraživači su pretpostavili da će alter ego biti ekstremniji oblik samodistanciranja, a rezultati su upravo to i pokazali.
Dok su djeca koja razmišljaju u trećem licu potrošila oko 10% više od ukupnog raspoloživog vremena na zadatak od onih koji su razmišljali u prvom licu – djeca koja su utjelovila svoj alter ego su ta koja su se najdulje zadržala na zadatku.
Tako su djeca iz treće skupine sveukupno potrošila 13% više od ukupnog raspoloživog vremena na zadatak od onih koji su razmišljali u trećem licu (i 23% više od onih koji su razmišljali o svom ponašanju u prvom licu).
Također je otkriveno kako usvajanje alter ega također može pomoći djeci pri koncentriranju na složenu igru kartama čija su se pravila stalno mijenjala.
Još jednom, izgleda da je “efekt Batmana” povećao njihovu odlučnost i koncentraciju, poboljšavajući njihovu “izvršnu funkciju”.
S obzirom na ove nalaze i općenitije prednosti samodistanciranja, istraživači smatraju da bismo svi mogli pojačati svoju emocionalnu regulaciju, samokontrolu i opću ravnotežu odabirom utjelovljenja druge osobe.
Određene vjerske inicijative takvo razmišljanje potiču na svoj način, npr. postavljajući pitanje “Što bi Isus učinio?”.
Ako želite isprobati uspješnost ove metode na vlastitoj koži, istraživači predlažu usvajanje različitih osoba za postizanje različitih ciljeva.
Koju god osobu odabrali, praksa bi trebala stvoriti neki psihološki prostor daleko od potencijalno ometajućih osjećaja, podsjećajući nas istovremeno na ponašanja koja želimo oponašati.
Batman, Tommy Shelby, Naruto, James Bond, Gandalf – nebitno – možda bi oni mogli odraditi za nas ono što ne možemo sami i približiti nas osobi kakva želimo postati.
