Ja sam Alen, Žigić Alen. Imam 17 godina i dolazim iz Slavonije, iz istočnog sela-Bošnjaci (konzervativno mjesto). Pohađam Zdravstvenu i veterinarsku školu dr. Andrije Štampara za medicinskog tehničara. Idem u 3.A razred (najbolji razred ikad).
'U moje doba to nije bilo tako' - rečenica koju ste najvjerojatnije najčešće čuli od svojih roditelja,baka,djedova ili tetka i tetke iz Njemačke. Kad god Vam to netko kaže, ne kaže to u pozitivnom smislu, nego u smislu pokoravanja i ulozi najrelevantnijeg savjetodavca.
Vjerujte, tako je. Fascinantno je i to kako smo svi mi dobri savjetnici za tuđa djela i postupke illi namjere, ali sebi nikada ne možemo dati savjet ili poslušati savjet nekoga jer taj 'netko' sigurno nije dovoljno dobar kao mi. Možda nije niti vrijedan toga da slušamo njegove savjete jer ipak smo mi psiholozi bez diplome, ali sa životnim iskustvom. A što će ti diploma, ako si ti dovoljno mudar bez nje ili previše inteligentan za fakultet. Ovo sve navedeno se ne odnosi na nas tinejdžere jer nismo (barem većina) došli do te razine da ovako razmišljamo. Ovako razmišljaju naši skrbnici ili oni tetka i tetak iz Njemačke, koji su Njemačku otišli jer su u školi jako dobro znali njemački, čak do te mjere da su imali 2 iz prezenta i Njemačku još uvijek zovu 'Švabija'. No, tko god nama dijelio savjete ili bolje reći 'kvocao' nam nad glavom većinom je stariji od nas. 'Dok si mlad, nemaš iskustva, kad si star, nemaš snage' rekao je ruski prozaist Aleksandar Solženjicin.
No, je li to uistinu tako? Možemo li išta poduzeti po tom pitanju i napraviti balans iskustva i snage?
Rečenica s početka ovog teksta najviše je izgovorena od strane ljudi,koji bi nam trebali biti autoritet. Ljudi,koje bi trebali poštivati. No, kad čujemo riječ trebati u našoj glavi je automatski izbacimo jer nije na jednakoj snazi kao morati. Zbog toga često dolazimo do nesuglasica sa starijima, no zadržimo se na roditeljima. U njihovo vrijeme je bez ikakvog demantiranja stvarno bilo drugačije. No, kako sam i sam tinejdžer ne bi bilo pravedno prema teen-generaciji da stanem na stranu odraslih. Tako da ću krenuti sa stvarima koje mene najviše nerviraju kod roditelja i njihovih najčuvenijih izjava jer se ponavljaju u svakoj kući. Da. Ponavljaju se. Lažeš ako kažeš na kraju „liste izjava“ da niti jedna nije spomenuta u tvom domu.
*Prva stvar, recimo uđeš u konflikt s njima jer si ostao predugo u izlasku ili na kavi. Kreneš se prepirati i pokušavaš se opravdati i to malo žustrije. No, bezuspješno jer je glavna izjava: 'Ja tako nisam smjela odgovarati i bahatiti se svojim roditeljima.' Na ovo totalno poludim, vjerujem i vi. Dakle, ja nisam kriv ako sam bio jača karika u ovoj svađi i vodio bitku u njoj. Valjda sam bio više rječit ili sam imao sreće. No, kad se već osjećaš kao dobitnik sedmice na lutriji, tvoj roditelj te poklopi ovom izjavom kao toster sendvič jer ili ne zna što više reći ili igra na to da ćeš imati grižnju savjesti. Mama/tata, vjeruj, neću imati grižnju savjesti. Ipak ste me vi tako odgojili da očito to smijem reći.
*Sljedeća stvar, dogovorio si kavu u 17:00 sati i odeš se otuširati ili ne daj Bože i oprati kosu oko 16:00. Tad kreće roditeljska želja za sljedećom izjavom: 'Nisi se još ni osušio kako treba, a već ideš. Je l' ti treba da dobiješ upalu mozga?' Ok. Ova izjava je jedna od vrh izjava. Dakle, čim sam izašao iz kade ili tuš kabine i obrisao se ručnikom jer to svi rade, logično, već sam tog trena 'suh'. Upala mozga. Odlična stvar, spomenuta najviše puta nakon pranja kose. Dragi roditelji, upala mozga je najčešće uzrokovana virusom koji često ispusti insekt prilikom uboda. Znači, kosu perem vodom. Koliko ja znam, u vodi nema insekata koji izlete i izbodu glavu ili se aktiviraju ako si oprao kosu sat vremena prije i izašao iz kuće. Tako da, jednostavno je. Nema insekata, nema upale mozga.
*Stižemo i do treće situacije. Mama planira za sutrašnji ručak praviti svinjetinu. No, ti ne voliš svinjetinu i želiš piletinu. Banalan primjer. Dođe tata, kao glavni sudac jer valjda ima istančano nepce i odluči da se pravi svinjetina. Ti poludiš na to, a on će: 'Dok si pod mojim krovom, jest ćeš što ti ja kažem.' Ova izjava je zasjenila ostale. Čim čujem riječ krov, pada mi mrak na oči. Zapravo, kad bolje razmislim, ta izjava ni nije u potpunosti točna jer ne živimo na tavanu, pa da je krov odmah iznad nas nego je strop. Bolje da se onda kaže 'Dok si pod mojim stropom.' No, tko sam ja da sudim legendarnim izjavama, koje se prenose s koljena na koljeno. Mijenjati tradiciju jednako je kao mijenjati Ustav. Bolje ne. Bolje je za sve. I za krov i za crijep i za nas. Također, taj krov često ni nije očev. Nego je od možda našeg djeda od kojega je naslijedio kuću.
*Iduća situacija je vrlo zanimljiva. Ideš u izlazak, sav entuzijastičan. Dogovoren je unaprijed i tvoji znaju. Sve se odlično odvija ,čak si uspio izvući i više novca nego što si očekivao i onda taman kad si na vratima čuješ mamin glas kao Mojsije Božji : 'Pamet u glavu. Nećeš dugo?' Ovo je ostavilo ostale izjave u debeloj prašini. Na ovo ne možeš niti odgovoriti jer nema smisla. Što reći na 'pamet u glavu' , možda bismo trebali odgovoriti: 'Aha,dobro, evo sad ću je staviti.' Imam osjećaj kao da misli da mi je pamet ostala u torbi, pa se trebam vratiti po taj ruksak i vratiti je u glavu. Ne brini, mama stavio sam je prije pranja kose. Zatim, pitanje 'Nećeš dugo?' koje zvuči kao rečenica ili prijetnja, ako je izgovor onim 'grizzly-glasom'. Na ovo pitanje ne mogu dati odgovor, jer je pitanje previše složeno, a pamet mi je ostala u ruksaku.
*Najmoćnija izjava ikad je 'Ne učiš ti za mene, ti učiš za sebe i ne zanimaju me drugi.' Pregenijalna izjava. Izjava za glavnu nagradu i to prestižnu. To se najčešće izjavi kada vide tvoje ocjene i savjetuju te da ne učiš za njih, nego za sebe. Ti se tada osjećaš moćno jer ako ne učim za njih, a ja smatram to gradivo dosadnim, neću ni učiti. No, tvojoj sreći i velikoj mašti je kraj jer ta nakon toga pošalju u sobu da učiš. Dakle, sami demantiraju svoju izjavu. Potom listaju dalje tvoje ocjene na e-Dnevniku, jer ipak smo se malo modernizirali i u školstvu. Svaka čast. Onda uoče neki neopravdani i pitanje je : 'Je li i Fabijan Hadžiavdagić tad pobjegao?' Ipak su dobri s Hadžiavdagićima i piju kavu, pa svoje tenzije rješavaju preko vas jer žele pokazati tko je bolji. Na to pitanje doživiš sve vrste udara, samo ne strujni. Prije nekoliko sekundi su rekli da ih ne zanimaju drugi, a sad te pitaju za Fabijana koji je vjerojatno najveći štreber i već znaju da nije pobjegao. Ponovno, demanti vlastitih riječi. Dakle, koliko god ova izjava bila legendarna, toliko je i izjava s najviše laži izgovorenih u tako malo riječi. Roditelji dragi, nakon ove laži jedino vas papa može ispovijedati.
Kako god bilo da bilo, koliko god se mi razlikovali od svojih roditelja najvažnije je da nas sve ove izjave ne pokolebaju u našim snovima i željama i da ih ne pamtimo kao nešto loše, nego im se s guštom nasmijemo kad ih se sjetimo. Jednog dana će nam i one faliti. No, molim vas, nemojte ih i vi koristiti u odgoju svoje djece jer će onda i netko od njih napisati članak o upravo tim izjavama.
Foto: Shutterstock/Giphy
Alen Žigić
Pročitajte i ostale Alenove kolumne:
'Uslikaj jaje na oko jer to nitko drugi nikada nije radio' – što nas nervira na društvenim mrežama
