Bilješke o piscu:
Eugene Ionesco je francuski dramatičar rumunjskog podrijetla. Jedan je od najistaknutijih predstavnika antiteatra. Rođen je 1912. godine u rumunjskom selu Slatira. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja. Djetinjstvo je proveo u Francuskoj, a 1925. vraća se u Rumunjsku, gdje je u Bukureštu završio studij i postao profesor francuskog jezika.
U književnost ulazi zbirkom pjesama “Elegije za sičušna Bića” (1931.), a 1939. godine vraća se u Francusku, gdje ostaje do kraja života. Jedan od najznačajnijih dramatičara 20. stoljeća počeo se baviti dramskom književnošću sasvim slučajno. Čak do 1948. Ionesco nije baš volio kazalište i u njemu se uglavnom dosađivao. No jednog dana odlučuje učiti engleski i kupuje priručnik. Taj priručnik francusko – engleske konverzacije za početnike i njegov sadržaj naveli su ga da, djelomice i radi šale, napiše antikomad “Ćelava pjevačica” 1950. godine koji mu je donio jedno od značajnijih mjesta među predstavnicima avangardnog teatra. Premijera “Ćelave pjevačice” održala se 11.05.1950. te je doživjela velik uspjeh, što i ne čudi, budući da je Ionesco prekinuo s konvencijama tradicionalne drame. Sam sadržaj se može izreći u jednoj rečenici: Jednoj tipičnoj engleskoj obitelji dolazi u posjet druga tipična engleska obitelj i one razgovaraju. Umjesto uobičajenog dramskog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz konvencionalnih fraza i besmislenih klišeja čime jezik prestaje biti sredstvo komunikacije, a to vodi ka gubitku svakog ljudskog zajedništva te vodi lica u izoliranost i otuđenje. Nakon popriličnog neuspjeha “Ćelave pjevačice” Ionesco i dalje zna što želi reći; U “Instrukciji” 1950. pokazuje kako matematika i filologija vode u propast. Već u prvim dramama Ionesco raščlanjuje i razglavljuje jezik, te uvodi obilje predmeta, što zajednički ostavlja dojam čistog apsurda. U ranijim djelima “Žrtve dužnosti” i “Amedeo” prodire u psihoanalitička istraživanja te prelazi granicu svijesti. Ionesco usput piše i novele i eseje u kojima ga u potpunosti zaokuplja tema života i smrti.
No krajem 50–ih godina Ionesco sasvim neočekivano, zamjetno istupa od “kazališta apsurda”, te se vraća tradicionalnim dramskim formama (Nosorog, 1959; Kralj umire, 1962). Njegova glavna kazališna djela su: “Ćelava pjevačica” 1950., “Instrukcija” 1950., “Poduka” 1951., “Stolice” 1952., “Žrtve dužnosti” 1952., “Amedeo ili kako ga osloboditi” 1953., “Jaques ili pokornost” 1957., “Nosorog” 1959., “Kralj umire” 1962. i mnoga druga. Eseji i prozna djela: “Pukovnikova fotografija” 1962., “Dnevnik u mrvicama” 1967., “Otkriča” 1962., roman “Sunce” 1973.
Eugene Ionesco umro je 28. ožujka 1994. g. nakon teške bolesti.
STOLICE
Dramski komad Eugena Ionesca “Stolice” prvi put je prikazan 22.04.1952. u neuglednom Pariškom kazalištu “Lancry”, a on i danas bez dvojbe predstavlja remek djelo europskog avangardnog teatra. Dramski je to tekst s neobičnim miješanjem realnog i irealnog, s elementima tragedije i groteske, pa i ironije. To je tragična farsa; djelo koje karakterizira grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet na nesporazumu i čisti elementi grotesknog. Nakon “Ćelave pjevačice”, Ionesco postaje opčinjen kazalištem i ono mu postaje sredstvo da se zapita o životu i smrti, o ljudskoj sudbini, ono mu postaje sredstvo s pomoću kojega istražuje stvarnost.
Njegov je dramski svijet uprizorenje njegovih intimnih preokupacija, priviđenja, pitanja o smislu i značenju svijeta koja on sam sebi postavlja. Dva oblika svijesti prevladavaju u njegovim komadima; čas prevladava jedan, čas drugi oblik. Ta dva osnovna oblika svijesti su: lepršavost i težina, praznina i pretjerana punoća, nestvarna prozračnost svijeta i njegova neprozirnost, svjetlost i gusti mrak. Njegovi likovi, prizori i situacije prikazuju to dvojno stanje opstojnosti i zla što jesi (što postojiš) i čuđenje što jesi (što postojiš).
On je pisac antikomada, antiteatra. Naime još od L. Pirandella i njegovih drama koje se polako otuđuju od tradicionalnih antičkih drama, i Eugene Ionesco pokušava u okviru tzv. antiteatra razbiti sve konvencije dramske književnosti, izražavajući tako izgubljenost, tjeskobu i strah modernog čovjeka. Ionesco odbacuje akciju, briše granice između realnoga, fantastičnoga, komičnoga i tragičnoga. Ionescovi “antikomadi” unjeli su radikalne promjene kako u dramskoj strukturi tako i na tematskom planu. Tradicionalna radnja je u potpunosti destruirana, izostaje bilo kakva psihološka ili sociološka motivacija likova, a govor prestaje biti sredstvo međusobnog priopćavanja. Dominantne teme postaju: samoća, strah, promašenost i odsutstvo komunikacije.
Glavni junaci ove tragične farse su Stari (95 godina) i Stara (94 godine). Ovaj stari bračni par živi u kuli na pustom otoku. Oni su potpuno odvojeni od ostalog svijeta. Život im je bio ispunjen razočaranjima i neuspjesima. Stari je odlučio pozvati na otok ljude (zapravo nevidljive izmišljene goste), kako bi im prenio poruku koja može spasiti čovječanstvo. Njima je namijenio stolice. Prijateljski pristižu: Gospođa, Pukovnik, “Lijepa”, njezin muž te mnogi drugi. Stari i Stara razgovaraju s njima i donose im stolice, no one ostaju prazne budući da su ti posjetitelji nevidljivi (zapravo postoje samo u njihovim glavama). Broj posjetitelja i stolica se povećava. Među tim posjetiteljima predviđen je i car. Nakon što su se svi skupili dolazi govornik preko kojega Stari želi poslati poruku svijetu i budućnosti. Iako je on jedina realna osoba uz Staroga i Staru njegova se pojava na pozornici doima nestvarno. Stari započinje svoj govor, zahvaljuje svim prisutnima, uglavnom govori o njihovoj prošlosti, te predaje riječ govorniku. Puno patetike i nepovezanosti odjekuje u Starčevom govoru. U tom trenutku Stari i Stara postaju suvišni i uz poklike “Živio car” skaču s prozora svoje kule u more. Gledatelji uzalud čekaju Starčevu poruku, jer se otkriva da je govornik nijem.
Ionescove “Stolice” predstavljaju složen i kompleksan dramski tekst. Mogli bismo reći da se isprepliću sljedeće teme: promašenost i uzaludnost života, samoća te nemogućnost komunikacije, no čak je i sam autor ove drame Ionesco naveo da je tema ove drame “ništa”. Tema nije poruka, nisu ni neuspjesi u životu, ni moralni slom starih, već odista stolice, a to znači odsutnost lica, odsutnost cara, Boga, odsutnost materije, irealnost svijeta, metafizička praznina; jednostavno tema komada je “ništa”.
Naime kazalište je za Ionesca “Čarobna umjetnost”, njegov jezik nije koncepcija ili ideja, već mit koji govori o ljudskom stanju i sudbini.
Cijela je tradicionalna dramaturgija ovdje stavljena u pitanje. Radnja više ne prati neku složenu fabulu koja se sve više zapetljava i na kraju otpetljava. Osobe nisu nesvakidašnje, niti prosječne već su to osobe bez karaktera.
