Možda i je sreća, Jamie, ako si sin vlasnika. Je li to slučaj za sporedne radnike – po izbjegavanju kuhinjskih poslova reklo bi se baš i ne.
Oliver je za Radio Times govorio o vlastitim iskustvima odrastanja u pubskoj kuhinji gdje je, kaže, izbrusio svoj zanat.
“Bio sam dobar u kuhanju – ne zato što sam rođen za to ili zato što sam genij, već zato što sam to iznova ponavljao”, objasnio je dodavši kako su ga više od akademskog uspjeha privlačili rad, umor i pokoja funta u džepu.
Kao da danas “funta u džepu” ne opravdava rad i umor. Mit o potrebi diplome razbija se svaki dan sve više i više, a biti vješt s rukama opet je ekvivalent mlaćenju para. Ali izgleda da su, kao i u svemu ostalome, kapitalističko potlačivanje i nehumani tempo rada na koji se sve više mladih žali dali zamaha i u kuhinji.
“Bio sam blagoslovljen raditi sa sedam kuhara u smjeni koji su me svi učili kako raditi stvari i udarali bi me ako ih ne radim kako treba”, rekao je Oliver.
Opet, Jamie, čini se da je to sreća sina vlasnika puba. A ako i nije, izgleda da je to stari slučaj “dobre ekipe” na poslu, na koju nema svatko sreće naići.
Ovaj 47-godišnji kuhar tvrdi da mu je posebna čast bila raditi u užurbanoj kuhinji tijekom Božića, a život u pubu nazvao je darom.
Ne sumnjamo, barem ne u njegovu slučaju.
