Razlika između "brlje" i kvalitetne rakije je velika, a to je dokazao i simpatični par iz Pitomače koji se u vrlo kratkom roku etablirao na tržištu egzotičnoga Japana.
Peter Jakupec i Martina Nikolić tek su nedavno vlasnici malene destileriju, a već zidove pune zlatnim plaketama. No, da bi do toga došli, morali su zadovoljiti brojne kriterije.
Kako nam kažu, sve je krenulo iz znatiželje i ljubavi, ali i oduševljenjem dunjom kao voćem od kojega rade "zlatnu" rakiju.
Zagorac Elvis kriv je za sve
Za ideju proizvodnje njihove vrlo uspješne rakije od dunje, Eudokije, zaslužan je zagorac Elvis. Peter se prisjeća da je mu je na jednom sanjkalištu u Hrvatskoj, Elvis ponudio rakiju odličnog okusa kojoj nije mogao odrediti voćni temelj. Bila je to dunja u koju je otad zaljubljen.
Martina je pak od roditelja baštinila voćnjak šljive, koji nije željela zapustiti nakon preseljenja u Njemačku pa joj je sinula ideja proizvodnje gotovog proizvoda – rakije.
No, za to je ipak potrebna edukacija. "Nismo htjeli proizvoditi 'brlju' s kojom je upoznat naš narod", pojašnjava za MojFaks.
Nakon što su prošli nekoliko destilerija, odlučili su sami pokušati napraviti svoju prvu rakiju. Započeli su sa šljivom koja je ispala vrlo dobro, a nakon uspješne šljive, došao je redi i na dunju. "Dunja je bila malo teža za napraviti jer je to zapravo suho voće. Ispala je dobra, ali smo prvo odlučili dati našu šljivu na ocjenjivanje", prisjećaju se kako su došli do prvih nagrada.
\\folder\vezani_članak
Hrvatska zasad, kako tvrde, ima slabu scenu što se tiče ocjenjivanja rakije. Najprestižnije ocjenjivanje u Hrvatskoj održava se u Kalinovcu pokraj Đurđevca, no zato je u susjednoj Srbiji situacija bolja. Ondje, naime, održavaju na desetke elitnih natjecanja. Zbog toga su se orijentirali na ovo tržište.
Srebrna šljiva...
Nakon prvih uzoraka, krenuli su redati nagrade. Njihova prva rakija koju su slali na ocjenjivanje ovjenčana je srebrnom medaljom. "Nisam očekivala odmah srebro za našu prvu rakiju. S druge strane, Peter je polagao velike nade u to", kaže Martina.
Za finalni proizvod rakije od dunje potrebno je gotovo godinu dana "ležanja". Svoju dunju prvi su put slali na ocjenjivanje u Novi Sad.
"Nismo znali kako će proći, iako smo se za šljivu nadali barem srebru jer tamo idu 'jači igrači', to je elitno ocjenjivanje. Šljiva nam je na kraju bila srebrna, dok smo za svoju dunju dobili zlato!", ponosno priča Peter.
\\folder\vezani_članak
Potom su se odlično plasirali i na mnogim drugim natjecanjima, što dokazuju i brojna priznanja ponosno izložena u njihovome domu.
...i zlatna dunja
Na međunarodno natjecanje koje se održavalo u Zagrebu, par je nosio četiri uzorka na testiranje i sva su "okrunjena" zlatom. Za japansko natjecanje saznali su u zadnji čas, ali predstavljalo im je veliki izazov jer je ono jedno od 20 najelitnijih u svijetu, govore.
\\folder\vezani_članak
"Peter nikad nije miran, puno je istraživao, a ja sam mislila da je to neka 'muljaža' jer je Japan u pitanju. Srećom, imali su ured u Francuskoj u koji nam je bilo lakše poslati uzorke, iako je naravno bilo problema jer je slanje alkohola van granica problematično, no uspjeli smo", priča Martina.
Prije tjedan dana stigli su rezultati ovog uglednog natjecanja. "Nazvala sam Petera odmah i rekla mu: 'Za ovo prvo sjedi, molim te, stigli su rezultati. Morat ćeš častiti svoje dečke, osvojili smo dva zlata!'“, prepričava Martina događaje od prošlog tjedna.
\\folder\vezani_članak
Japanci poludjeli za njihovom rakijom
Ubrzo nakon pobjede, japanski mediji željeli su doznati više o njima. "Nismo stali dan i noć. To je bilo iznimno puno časopisa, portala, novina, svi su tražili naš intervju, puno puta su nas pitali što očekujemo od japanskog tržišta, a mi smo samo bili presretni što smo osvojili zlato", kaže Martina.
Osim njihove MAMM destilerije, još je jedna destilerija iz Hrvatske dobila nagradu na ovom natjecanju, ali za drugu vrstu pića.
Ne dodaju šećer, koriste voće koje beru s drveća
Osim što za svoje rakije koriste isključivo voće koje je još uvijek na drvetu, u svoje rakije ne dodaju šećer, već se koristi samo onaj iz voća.
"Ne uzimamo voće koje je uopće palo na tlo. Iako su nam govorili da je to skuplje, mi na kvalitetu ne stavljamo cijenu. Imamo pravilo da ono što ne želimo pojesti odmah, ne stavljamo u rakiju", kaže par za MojFaks i napominju da im je iznimno bitno ostati na spoju modernog i tradicionalnog jer, kako kažu, upravo tradicionalno osigurava bolju aromu.
\\folder\vezani_članak
"Naša rakija je za one koji vole uživati u aromama, i ne planiraju se samo 'ubiti od alkohola'", spominje Martina. Svoju rakiju zasad već dostavljaju nekolicini restorana no, kažu kako, od hrvatskog tržišta dobili su preko 90 posto odbijenica.
"Ako u Japanu prepoznaju našu kvalitetu, svakako planiramo širenje na japansko i azijsko tržište", kaže Martina i dodaje da su iskoristili medijski prostor koji su dobili u Japanu kako bi njihovom narodu približiti Hrvatsku, domaće običaje, a posebice Podravinu i Pitomaču.
"Mam si moramo spiti"
"Nama je ovo zapravo samo iz ljubavi i strasti, mi još uvijek ne zarađujemo od ove proizvodnje. Sve i što zaradimo, odmah ulažemo dalje u proizvodnju. Čim bi sakupili novac, kupili bismo neke pumpe koje bi nam olakšale proizvodnju, ulagali bismo u etikete i dizajn i slično", prepričava nam Peter.
Destilerija su nazvali MAMM, što je spoj prvih slova imena njihove djece. "A i mam, kako se to kaže kod nas u Podravini, 'mam' ujedno znači i odmah, kao, odmah si moram popiti, mam si moram spiti!", smije se Peter koji je sam dizajnirao logo, dok je Martina bila zadužena za izbor imena destilerije, imena njihovih rakija i dizajna naljepnice.
Rakija ne mora "peći za grlo"
U procesu proizvodnje, kažu, susreli su se i s brojnim stereotipima o rakiji.
"Govorili su nam da nam u rakiji nedostaje snage jer mora 'peći za grlo', što nismo htjeli. Ipak, kada su vidjeli da smo sa svojom recepturom zaradili brojna zlata na raznim natjecanjima, utišali su se i počeli nas slušati, jer je nama cilj i educirati ljude o rakiji", pojašnjava nam simpatični par.
\\folder\vezani_članak
Osim obilaženja destilerija kod nas i u Srbiji, Peter redovito iščitava dostupnu literaturu o ovoj temi, sudjelovao je na nekoliko gin-radionica, a završio je i tečaj za rakijaša. "Ja sam školovani pijanac", smije se, no iza ovog truda stoji jasna vizija. "Imamo u planu rušiti predrasude, educirati zainteresirane o proizvodnji i o tome da se u okusima rakije uživa, a ne da se u njoj 'ubija'", govori.
Svi misle da dodajem kante, a ja pečem i sve radim ravnopravno
I Martina također ne odustaje od daljnje edukacije, uz svoj svakodnevni posao, destileriju i brigu o djeci.
"Ove jeseni bih htjela upisati i fakultet u Požegi, smjer Voćarstvo i vinogradarstvo. Oduvijek sam htjela studirati, ali nisam imala vremena za to. Završila bih ga zato jer je to ono što već radimo i želim diplomu koja dokazuje da znam to što znam. Uz to, žensko sam. Ljudi misle da samo dodajem kante. Ne, ja sam ona koja radi sve, koja peče i sve radimo ravnopravno", priča Martina pokazujući ponosno na boce na kojima stoje natpisi "Damaskino" i "Eudokia".
Za kraj, spomenuli sam još nekoliko dugoročnih planova, među kojima je proizvodnja rakije od još nekoliko vrsta voća, a uskoro bi krenuli i na proizvodnju gina.
Osim širenja posla i nekoliko suradnja, finalna im je želja napraviti dovoljno dobar posao kako bi njihova djeca ostala u Pitomači.
"Želimo im osigurati budućnost ovdje, želimo pokazati da se ovdje može stvoriti svašta. Tu je prekrasno i htjeli bismo da oni vide sve potencijale koje vidimo i mi", kažu nam za kraj i prihvaćaju se ponovo posla u kojemu smo ih, barem nakratko, omeli.
