Bilješke o piscu:
Ivo Andrić, istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist.
Rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz dosta teškoća i prepreka Andrić je stekao sveučilišno obrazovanje. Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom „O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada Bosna – koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica… Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću… Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Vrsta djela:
Roman
Mjesto radnje:
Carigradski zatvor Prokleta avlija
Likovi:
fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim,
zatvorenik Ćamil-efendija
Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako ga zove narod. Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez trave i s dva tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Ali ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.
Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promijenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti sa raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do avlije i obrnuto, tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek miješane krvi. Otac mu je bio turčin a majka grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakog je dana žena odlazila na grob, a bol se postepeno smanjivala i tad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog turčina, Tahir-pašu, i sa njim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za turčina pa su je odveli i udali za nekog grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princom. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta, zato jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem sultana (onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem koji je bio guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovno je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima, te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego je držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se stvorile razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob.
»Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi.
To će ti najbolje kazati.«
Analiza likova:
Ćamil
Mladić koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povučen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Ćamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili da je sve to želja za učenjem, želja za znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to.
Možemo reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.
Karađoz
Možemo reći da je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povijesna ličnost” te tamnice. Karađoz je duša avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.
Analiza djela:
Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu.
1954. objavljuje “Prokletu avliju”, oveću pripovijest. Za razliku od njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u sjećanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je zapravo sinegdoha sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu je židov Haim iz Smirne kojeg je “njegova gordljivost i dovela ovamo”, zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti “mašta o mirnom životu sa savršenom ženom”, pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovci koji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin Ćamil-efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan. Zovu ga još i Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka, iako ta riječ prema Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina i crnookog čovjeka pa i lakrdijaša. Radnja “Proklete avlije” zbiva se u 19.stoljeću, ali nas upravo priča o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi u daleku prošlost. Likom Ćamil-efendije i njegovom sudbinom “Prokleta avlija” postaje politička pripovijest. Ivo Andrić je u avliji o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo ”sa kojim ciljem i za čiji račun” tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući usud Ćamil-efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tiče, njegova metafora, slika, rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je ugrađena na pravom mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomičnošću, čistoćom i jednostavnošću.
Tematika u Andrićevim djelima:
Andrić se u većini svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme iz povijesti Bosne pod okupacijom turaka, a kasnije Austro-Ugarske. Sve su njegove priče vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povijesne priče već što tajnovitije i čudnije priče. No glavni zadatak odnosno njegova želja je u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom turaka i Austro-Ugarske crna, tmurna, teška. Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.
Stil pisca:
Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem značenju riječi.
Početkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu, što je činio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928. godine većina se pisaca u znak protesta vraća materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva doprinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
