Bilješke o piscu:
Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist. Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenog nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (na Kaptolu). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga se upisao u Kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj akademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se priključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga prihvaća austrijska pogranična policija. Kratko u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu) obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraća u Budimpeštu, pa u Zagreb, gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojničke dužnosti. Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica (poslije je Bela Krleža bila glumica u Zagrebu). Prvi svoj književni časopis “Plamen” tiskao je 1919.;
“Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1939. i 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914. (drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolistička (1914. – 1918.), slijedi ekspresionistička (1918. – 1926.), te realistička od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.
Njegova djela:
Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.
Proza:
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.
Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.
O djelu:
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu) tema ove knjige.
Analiza djela:
Početak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čadav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra – dok živi. Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo reći slabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.
Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega u nama.”
Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao prustovsko-rilkeovska scena:
“Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.“
Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.
Simbolika povratka:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.
Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.
Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i susprezanih nagona.
Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”:
“… doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”
Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira!
Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao dječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom forinte u ušima – sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame.
Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.”
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”
I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Narušena slikarska vizija svijeta:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača “govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.
