Njihov je eksperiment na kraju ispisao povijest.
Naime, nakon što je 17-godišnji Gardner izgubio u bacanju novčića, on je morao biti taj koji će se oprostiti sa spavanjem.
Nakon dva dana bez sna počeo se susretati s nekim vrlo zamjetnim efektima – petljao bi mu se jezik kada bi pokušavao izgovarati zahtjevnije riječi i imao je problema s fokusiranjem očiju.
Zanimljivo je i što je McAllister počeo padati u san tijekom istraživanja pa su angažirali trećeg člana tima, Joea Marciana.
Osim toga, studiju su promatrali i istraživač spavanja sa Stanforda, dr. William Dement i medicinski poručnik američke mornarice, John J. Ross.
Do trećeg dana, Ross je primijetio da je Gardner postao nekoordiniran i prilično emotivan, sa snažnim promjenama raspoloženja koje su počele oko 72 sata bez sna, a halucinacije su se javljale nakon pet dana.
Tijekom dana, Gardner bi bio zaokupljen igranjem košarke i flipera sa svojim kolegama učenicima, i naravno, puno mu je lakše bilo ostati budan dok je sunce još bilo vani.
Noći su te koje su postajale progresivno izazovnije.
Po završetku eksperimenta, nesretni srednjoškolac kojega je novčić bacio u rupu bez dna ostao je budan 264,4 sata, tj. cijelih 11 dana i time oborio postojeći svjetski rekord za najdulje vrijeme provedeno bez sna.
Međutim, nije odmah nakon prestanka te muke mogao otići ravno u krevet.
Najprije je morao održati konferenciju za novinare o svom iskustvu, a zatim su ga odvezli u mornaričku bolnicu kako bi liječnici mogli napraviti elektroencefalogram, odnosno EEG, i proučavati njegove moždane valove.
Tek tada mu je bilo dopušteno otići u krevet da bi spavao samo 14 sati.
Sljedećeg jutra Gardner je otišao u srednju školu kao i obično i nije osjetio nikakve loše posljedice dugotrajnog nedostatka sna, ali kasnije tijekom života desetljećima je patio od nesnosne nesanice, tj. insomnije.
Kaže da se nije moglo biti oko njega koliko je bio užasan, sve ga je uzrujavalo i cijela mu se situacija činila produžetkom onoga što je radio prije pedeset godina, piše UNILAD.
Dok je nekoliko drugih pojedinaca navodno nadmašilo Gardnerovo vrijeme u godinama nakon toga, oni se ne računaju kao “službeni” rekordi, a Guinnessova knjiga rekorda prestala je dokumentirati ove pokušaje, iz straha da bi pojedinci mogli oštetiti vlastito zdravlje pokušavajući postaviti novi rekord.
