Dok su lampioni za devetero poginulih još gorili, samo dan nakon pucnjave u osnovnoj školi, dogodilo se novo masovno ubojstvo. 21-godišnji mladić u četvrtak navečer počinio je masakar iz automatskog oružja na mještane nekoliko sela u Mladenovcu kod Beograda. Ubio je osmero ljudi, a ranio 14.
Republika Srbija trenutno prolazi kroz mučno razdoblje koje već dugo nije zapamćeno. Nakon masovne pucnjave u kojoj je preminulo osmero učenika i zaštitar beogradske Osnovne škole „Vladislav Ribnikar“, proglašeno je trodnevno žalovanje za sve poginule. Srbija i zemlje u susjedstvu bile su šokirane ovim činom, no nitko nije očekivao da je ovo masovno ubojstvo bilo tek početak strahote.
Kotač strahote više nitko ne može zaustaviti
Medijski redci od srijede prepuni su naslova o pokušajima ubojstava kao da je kotač nasilja pokrenut i juri nizbrdo te ga više ništa ne može zaustaviti.
Tako je objavljena prijetnja bosanskohercegovačkog mladića koji je zaprijetio masakrom, sličnim onom u OŠ „Vladislav Ribnikar“. Na svojem je Instagram profilu učenik zaprijetio da će počiniti ubojstva u svojoj srednjoj školi u Bihaću. „Ovakvo nešto i ja spremam već duže vrijeme za ekonomsku školu u Bihaću. Bit će nezapamćen masakr u Bihaću, to vam se kunem životom!“, napisao je te objavio na Instagram priči namijenjenoj bliskim pratiteljima.
Osim njega, prijavljen je i devetogodišnji učenik Osnovne škole Desanke Maksimović u Beogradu, koji je, vjerojatno po uzoru na trinaestogodišnjaka, napravio popis učenika koje želi ubiti. Izvodio je i simulacije pucnjave, a pomoćni ravnatelj ove osnovne škole pozvao je beogradsku policiju te je otkrio kako ovaj učenik već nekoliko mjeseci predstavlja problem svojim nedoličnim ponašanjem.
Nakon što je održana minuta šutnje u Osnovnoj školi Jefimija u Obrenovcu, zbog svih stradalih tragediji, jedan od dječaka je iz vlastite školske torbe izvadio plastični pištolj kojeg je usmjerio prema učenicima. Nitko nije bio ozlijeđen, ali djeca su se izrazito uplašila, a policija je uhitila dječaka i njegova oca.
Osim osnovne, slične scene počele su se događati i u srednjoškolskim ustanovama u Srbiji. U beogradskoj se Gimnaziji Ruđera Boškovića dogodio incident gdje je bivša učenica, koja je prethodno izbačena iz škole, napala petnaestogodišnjeg dječaka kuhinjskim nožem, a nasrnula je i na profesoricu koja je pokušala spriječiti tragediju, prenosi Dnevnik.hr.
Izjavu srbijanskog ministara obrazovanja Branka Ružića koji na konferenciji za medije odmah nakon tragičnog događaja neargumentirano krivnju prebacuje na utjecaje novih tehnologija, umjesto na druge bitne aktere ove priče, mnogi osuđuju. „Evidentan je kancerogen i poguban utjecaj interneta i videoigara“, rekao je ministar.
Je li to uistinu tako? Može li se krivac za ovakve događaje podvući pod zajednički nazivnik i odrediti da su to mediji? Stručnjakinja za medijski odgoj i digitalnu pismenost djece, dr. sc. Leali Osmančević koja predaje na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta ističe da se od djece ne može očekivati da imaju razvijene modele za kritičku svijest.
„Uloga djeteta u digitalno doba svakako nije biti sam svoj odgajatelj te brojnost mogućnosti i izloženosti medijima nisu poticaj da ih istim medijima i prepustimo. Najveći naglasak svakako treba biti na razgovoru između djeteta i roditelja ili skrbnika kao i svake odrasle osobe kojoj dijete vjeruje i koja je uključena u njegovo odrastanje“, pojašnjava Osmančević.
U večernjim satima na dan masovnog ubojstva u Beogradu, održan je masovni prosvjed s nekoliko tisuća građana koji su tražili ostavku Ružića ispred Ministarstva obrazovanja. Ne samo da traže njegovu ostavku, nego i zahtijevaju promjene te uvođenje novih mjera koje će, ubuduće, spriječiti ovakve događaje. No, oni se događaju s razlogom, kao i u slučaju ovog trinaestogodišnjeg ubojice, kako tvrdi psihologinja Ana Vlajković za Dnevnik Nove TV.
„Glavno je pitanje tko je trebao primijetiti da se s dečkom nešto događa i da nešto planira. To je njegovo najbliže okruženje, prijatelji. Sigurno su postojali neki znaci. Nemoguće je da neka trauma nije prethodila ili da nešto nije prethodilo ovakvom činu“, istaknula je psihologinja.
Nedugo nakon nemilog događaja, društvenim mrežama počele su se širiti poruke podrške za počinjena ubojstva. Maloljetni prijatelji dječaka ne samo da su hvalili i podržavali kaznena djela visokog stupnja koje je napravio, već su hvalili i nemilosrdno se veselili što je jedna od teže ranjenih i učiteljica povijesti njihove škole „Vladislav Ribnikar“.
Svoju sreću dijelili su u komentarima ispod TikTok videa koja su vezana uz ubojstva, a ove događaje su uspoređivali i s pojmovima iz nasilnih videoigara. Upravo takvo nedolično ponašanje maloljetnika predstavlja prijetnju za druge slične i nepoželjne događaje koji bi se mogli dogoditi, a neki već i jesu.
Svojevrsnu bešćutnost djece, ali i korisnika društvenih mreža dr. sc. Osmančević komentira kao desenzibilizaciju i manjak empatije. „Oni se kod korisnika mogu pojaviti uslijed prezasićenosti informacijama i osobito vizualnim sadržajima koji su visoko eksplicitni kada je riječ o tragičnim događajima ili slučajevima nasilja kojem svjedočimo“, ipak, pojašnjava stručnjakinja, „površan bi bio zaključak da su isključivo mediji krivi za bilo koji oblik tragedije.“
„Odgovornost je podijeljena i jednako očekivana i od pošiljatelja i od primatelja nekog sadržaja.“
U ovakvim tragičnim slučajevima, važno je podsjetiti se da svi akteri u društvu sudjeluju u stvaranju medijske perspektive te da treba uvijek, a osobito sada, biti pažljiv prije nego što se pritisne simbol za pokretanje videozapisa u kojem se čuju pucnjevi ubojice i/ili razmisliti prije nego se počne pisati komentar ispod objave na društvenoj mreži. Dr. sc. Osmančević ističe da u digitalnome svijetu nema hijerarhije odgovornosti, već znak jednakosti između svih sudionika: „Odgovornost je podijeljena i jednako očekivana i od pošiljatelja i od primatelja nekog sadržaja.“
Ovakvi događaji potiču na razmišljanje, ali i postavljaju neizbježna pitanja koja se tiču cijelog društva, sustava. Može li se poklopac Pandorine kutija zla zatvoriti? Kako uvjetovati da prethodno nasilje, bilo verbalno, neverbalno ili fizičko, neće pokrenuti još pokoji „okidač pokretač“ kod mlađih generacija? Onih koje se nose s pritiskom postavljenih standarda, a ako se u njih ne uklapaju, postaju predmet nasilja među vršnjacima? Kako vjerovati drugima, pogotovo onima koji se nikada nisu uklapali u standard društva ili maloljetnih skupina učenika, kao u ovom slučaju? Hoće li zaista netko od njih, po uzoru na ovog nesretnog trinaestogodišnjaka, ponovno posrnuti za hladnim ili vatrenim oružjem i ranjavati te ubiti ljude oko sebe jer odgovorne institucije, kao i obitelj, ne mare (dovoljno) za njih?
Odgovor nikome nije poznat. Ostaje „samo“ apel da se kao društvo konačno dogovorimo te da probleme ne stavljamo pod tepih nego da se s njima suočimo i pogledamo im u oči – jer sustavno ne postoji program koji djecu, ali i odrasle uči o medijima o čemu progovara i dr. sc. Osmančević. „Kao društvo imamo veliku odgovornost koja isključuje svaki oblik apatije, ignoriranja, nepriznavanja ili izbjegavanja stalnog i sustavnog učenja o medijima o kojima se svakodnevno govori u različitim kontekstima“ pa sve do svijesti i edukaciji o mentalnome stanju nacije, a osobito djece, na kojima će ovaj svijet ostati.
