Nema osobe koja ne zna za „nove“ tramvaje-pridošlice u Zagrebu. Fama oko „novih“ tramvaja je u tolikim razmjerima prerasla u pravu javnu polemiku. Upravo ta polemika razlog je zbog kojeg se riječ NOVI tramvaji mora staviti u navodne znake.
Jesu oni novi, ali samo zato jer nam izgledaju drugačije od dosadašnjih modela na koje smo naviknuli. No, zapravo i nisu uopće novi jer ipak je to rabljena „roba“ stara gotovo 20 godina. Prenamijenjena je? Uredili su ih? Prilagodili našim zagrebačkim tračnicama? Zapravo potpuno nebitno jer ipak su to nekima stari, nekima novi tramvaji, a sve je stvar perspektive.
To zapravo uopće više nije bitno jer su tramvaji naši. Ali nikada ovi novi švapski ZET terminatori neće biti kao oni stari, prikolica vibe tramvaji. E ta prikolica, oko nje se vrti ova cijela priča. Prikolica je zapravo poznatija kao četvorka ili šestica, ali čak možda češće četvorka.
Tatra T4!
Bez brige, pričamo o tramvaju, ne stvarnoj prikolici, ali je to nadimak od milja za jednu vrstu tramvaja koju već desetljećima viđamo na zagrebačkoj pruzi. Naime, radi se o tramvaju Tatra T4. Ovaj put to nije švapski, već češki tramvaj. Zagreb ih je kupio davnih 70-ih godina prošlog stoljeća, a nisu ni puno ranije od toga ovi tramvaji proizvedeni.
Za one koji ne znaju kako izgleda, iskreno, ne znam ni objasnit, osim opisa da se radi o oblijoj, plavoj i maloj prikolici koja se sastoji od (većinom) dva vagona. Zanimljivost prikolice je što tada vjerojatno nitko nije razmišljao o tome zašto, pod brojem jedan, Končar ne proizvodi tramvaje već ih uvažamo iz Češke, i jesu li Česi, odnosno pardon, tramvaji, zaista rabljeni ili su nam ih prodali potpuno nove i izglancane koji su stigli ravno iz čeških tvornica.
Prikolica je jednostavno drugačija
No, to zapravo u ovoj priči nije bitno – bitno je da niti jedan novi tramvaj, bio on švapski, češki, zagrebački, mađarski, američki, plavi, crni, niskopodni, visokopodni… ne može zamijeniti dobru staru prikolicu, iliti četvorku, iliti šesticu. Zašto toliko pričam o ovom tramvaju?
Naime, ovaj tramvaj drugačiji je od svih navedenih do sada, a naveli smo ih podosta. Zamislite situaciju koju nije teško zamisliti jer je radnja smještena u zimi – stojiš na Glavnom kolodvoru, taman si stigao u Zagreb. Vani je hladno, ali izrazito hladno (ona ista nagla i iznenadna hladnoća nakon 18 stupnjeva od prethodnog dana, hvala klimatske promjene), vjetar puše, imaš osjećaj kao da će ti zima rastrgati kosti, a svaka vlast na glavi ispasti od količine suhog i hladnog zraka.
Tramvaja i dalje nema. Svi oni koji su tebi potrebni brišu se s displeja na tramvajskoj stanici. Zato dalje stojiš i čekaš. Više ne možeš čekati pa vadiš mobitel i ideš provjeriti cijenu taksija – na kraju ga brže spremiš nego što si provjerio cijenu koja je naravno boli glava. Naknada za vremenske uvjete, naknada za puhanje vjetra, naknada jer stojiš lijevo, a ne desno kako aplikacija želi.
Kakva plastika?
Zatim u daljini ugledaš nešto lijepo. To je tramvaj. Tramvaj koji dolazi upravo u tvojem smjeru, ide tamo gdje ti trebaš stići, a onda, najbolje od svega, shvatiš da je to PRIKOLICA. Ukoliko ste već stigli do ovog dijela teksta, čestitam. Još jednom čestitam ako ste sve pročitali do ovog dijela, a ujedno i znate unaprijed zašto toliko favoriziram i volim tu prikolicu. Naime, napokon ću vam otkriti tajnu.
S obzirom na starost naše prikolice, onda još uvijek u unutrašnjosti ima drvene, a ne plastične stolice. Tramvaj, u doslovnom smislu, izgleda kao da su ga napravili prije 60 godina. Stolice su naizgled užasne i neudobne. No, prilikom ulaska u prikolicu, ugledaš to prazno mjesto.
Sjedaš i shvaćaš – nestaje trganje kostiju od zime, vlasi kose vraćaju se na mjesto, vjetar ne puše i ne osjećaš više ništa osim topline. To je zato jer dobra stara prikolica ispod svakog drvenog sjedala ima neke lude grijače, ili nema, ne znam.
Ali ono što znam je da gdje god sjela u toj dragoj prikolici, ona čuva i grije moju stražnjicu. Ne dušu, nego pravu ljudsku stražnjicu. Ta prikolica uljepša ostatak cijelog dana jer odmah i ta drvena stolica postane nevjerojatno udobna, toplo mi je, vozim se tamo gdje trebam, nisam potrošila 10 eura na taksi, gledam kroz prozor i poželim nikad ne pomaknuti se s tog predivnog mjesta – osim ako iza mene ne stoji baka i njezina štaka koja čeka svoje mjesto na mojem.
Klima potpuno nebitna
Ili njezino mjesto na mojem? U svakom slučaju, poanta priče jest da je četvorka slash šestica dušu dala zimi. Ljeti je to druga priča jer, kao što možete pretpostaviti, stari tramvaj poput prikolice nema klimu.
Ali to ovako i onako nije bitno jer ćemo idućeg ljeta opet komentirati „nove“ (stare?) tramvaje i njihove klime, a ne klimu iz prikolice.
