Udruga Adopta pokrenula je projekt namijenjen posvojenim osobama od 14 do 25 godina, koji u adolescenciji tragaju za informacijama o biološkim roditeljima. Cilj je pomoći im da se otvore osjetljive teme na koje traže odgovore, a koje ne smiju biti tabu.
U svibnju u prostorima Adopte počinju i tematska druženja mladih posvojenih. Do tada međusobna iskustva mogu podijeliti preko Facebook stranice Adopte, na kojoj im je zaštićena privatnost. Njihove e-mailove otvara samo psiholog od kojeg, ako žele, mogu potražiti savjet e-mailom ili uživo, objavljuje Večernji list.
Prirodna potreba posvojene i sve druge djece jest da doznaju obiteljsku priču. Ako požele saznati više o biološkim roditeljima, roditelji im trebaju biti potpora u nastojanju da prikupe dijelove iz prošlosti koji im nedostaju...Ako dijete vidi da ga roditelji ne podržavaju u traganju za biološkim roditeljima, neće o tome razgovarati s njima, ali će i dalje misliti o biološkim roditeljima i emocionalno se baviti njima, kaže Diana Topčić Rosenberg, predsjednica Adopte.
Čežnja za informacijama o biološkim roditeljima kod neke djece je toliko snažna da se psiholozi i socijalni radnici slože da im se da uvid u podatke i prije napunjenih 18 godina. Nije im lako ako ništa ne mogu saznati o njima. Ako su biološki roditelji prihvatljivi, susreti djece s njima znaju se i ponavljati, a ako nisu, djeca zadovolje interes, stanu tu s kontaktima i nastave dalje sa svojim životom, kaže dr. Nenad Jakušić, psihijatar za djecu i mlade
(Svjedočanstva mladih ljudi, koji su se preko Adopte suglasili da se njihove izjave objave u Večernjem listu, prenosimo u skraćnoj varijanti, a u cijelosti ih možete pročitati ovdje.)
Jako mi smeta što ne znam ništa o biološkim roditeljima... (tinejdžerica, 17)
Zbilja ne znam ništa o svojim biološkim roditeljima i to mi jako smeta. Teško je znati razliku između onoga čega se sjećam i onoga što su mi pričali. Ponekad izmišljam priče iz svog ranog djetinjstva, o tih prvih trinaest mjeseci, jer očajnički želim imati dio svog života koji bi bio kompletno moj, samo moj. Kao posvojeno dijete često sam imala dojam da mi je sve što imam, uključujući i ime, dato od roditelja koji su me posvojili. Potreban mi je osjećaj da sam došla svojim roditeljima s nečim što je već bilo moje.
Bilo mi je važno znati tko sam... ( 26- godišnjakinja)
Posvojena sam u dobi od tri mjeseca i odrasla u normalnoj, sretnoj obitelji. Unatoč sreći i mirnom djetinjstvu, uvijek su u mojim mislima postojala pitanja koja su me mučila. Tko sam bila prije nego što su me posvojili i zašto me moji biološki roditelji nisu zadržali? Nisam osjetila potrebu otkriti te odgovore dok se i sama nisam udala i dobila djecu...
Našli smo moju biološku majku. To se dogodilo prije više godina i otad smo u redovnom kontaktu. Iako sam zahvalna što sam našla svoju biološku majku i na daljnjem kontaktu s njom, nemam je potrebu voljeti...Ali najbitnije mi je to što poznajem svoje korijene. Meni je bilo važno znati tko sam i odakle potječem. Otkrivši to, mogla sam nastaviti dalje graditi svoj život.
Na rođendan bih se pitala tko je moja biološka mama... (24- godišnjakinja)
Ne sjećam se kada sam saznala da sam posvojena. Nije bilo kao u filmovima – popraćeno šokantnim otkrićima i jakim emocijama i suzama.To je jednostavno oduvijek bio dio mene. Naravno, bilo je trenutaka kada sam se osjećala drugačije od ostale djece tijekom odrastanja. Najčešće na svoj rođendan, kada bih puhala svjećice na torti i trebala zaželjeti želju, sjetila bih se svoje biološke majke. Pitala sam se kakva je i imam li nešto na nju – možda boju očiju?! Ali većinu vremena sam se osjećala zadovoljno što sam posvojena, a time i posebna.
L.B./izvor: Večernji list
foto: Shutterstock
Pročitajte još...
...Daleko od roditelja: život u učeničkom domu...
...Roditelji se razvode – što sad?...
...Recite roditeljima: mozak tinejdžera ugasi se kad im popujete!...
