Profesorica jedne zagrebačke osnovne škole pozvala je svog kolegu i glazbenog kritičara Anđela Jurkasa da s učenicima na satu glazbenog razgovara o Davidu Bowie-u.
Svoje iskustvo sa sedmašima Anđelo je opisao u Facebook statusu koji je ubrzo skupio velik broj lajkova i share-ova. Prenosimo ga u cijelosti:
'Pozvala jučer kolegica da dođem mulcima na sat glazbenog ispričat o Bowieu. Sedmaši. Ajme časti. Zašto da se ne zakomplicira, pedagog rekao da to nije u planu i programu, da ne može. Ali se dogovorili da ćemo izvest gerilski iz dišpeta ipak da ne sazna. Bowie zaslužuje. Dolazim u razred sa Ziggy Stardust LP, CDima. You Tube spreman. Kao za 45 min ću im bacit sve, povijest i lika i vremena. Šminku posudio kao pričat ću o njegovoj androginoj fazi i pokazat fotke i reć da me našminkaju tako. Ulazim u razred, pozdravljamo se, odmah smo na Ti, generacija 21. gledaju Bowieovog poštara. Oke znatiželjne. Čuli su vijest ali ne znaju što to zapravo znači. I prije nego ću počet, za uvod pustim Starmana. I kako krenu taktovi gitare i kako Dave počne Didn`t know what time it was the lights were low oh oh... tako grune preleti mi njegov kunst u sekundi pa se raspem i krenu suze. I klizi niz obraz. Ganuli me pačići kako pažljivo gledaju i naćulili. I ne skrivam. I klinci skuže. I šute. I gledaju što se zbiva. I znam da vide. Onakvi predivni i znatiželjni. I okrenem im se i pitam jel bi tko otplesao ovo sa mnom. I oni se smješkaju. I ustanu njih dvije kulerice i počnu plesat kraj klupe. Pa doplešem tj dogegam do njih. I još ih se par priključi. I plešemo a Starman gruva svoj hazy cosmic jive. Ovi koji sjede smješkaju komentiraju drmaju u stolcu. Kolegicu ganulo, nasmije se a isto zacaklile oke. Poslije kaže da ju je podsjetilo na Dead poets society oh captain my captain scenu. Završi pjesma. Krene Suffragette City. I nastavimo se drmat wam bam thank you mam. Otplesali. Krene Absolute Beginners reko gasite to jer ću inače cmoljit celo vreme. Oni se smiju na feelgood. I velim im lepi moji šta da vam pričam nakon ovog, sve vam je jasno. Oni se smješkaju. I onda smo skupili klupe i pričali kako je prije interneta bilo vrijeme drugačijih vrijednosti ljudi i heroja i da mi je žao što neće imat prilike skužiti što je to značilo prvi puta čuti i vidjeti Ziggyja i Heroes i SlowBurn. I pitam ih jel ih naježi sad koja glazba. I da nek kopaju nek ne sisaju samo ove Biebere i Severine i Drozge i smeće koje im nude. I nek zgase mobitele malo. I nek uče i rade na sebi. I nek budu glupavi ako žele, sve smiju što im se hoće, nek pišu, pjevaju, računaju. I pričao o njegovim koncertima i umjetnosti i tome da se nikad ne srame i da budu hrabri i da uvijek rade što ih čini sretnima. I kužim kako ih zabavlja kad im se kaže što sve smiju, a ne nemojte ovo nemojte ono. Reko budite neki svoj Bowie, svijet će bit sigurno bolje mjesto nego ako ste Bieber. I pustite sve koji Vam govore šta da radite, napravite baš suprotno. I 45 minuta je prošlo za 2 minute. I dogovorili zavjet šutnje da ne pisnu da ostane naša tajna da učiteljica ne bi imala problema s konzervom u školi. I rekli su da im je bilo genijalno. I da im je Bowie superkul lik. I ja bio najsretniji na svijetu na tren. I hvala Bowieu jer mi je dao da mu budem poštarom. Ponovilo se. Ali s dozvolom drugi puta...'
I.N.
Pismo nastavnice: `Dragi učenici, ne očekujem da budete savršeni`
Majka napisala pismo o 'ružnoj' kćeri
Pismo koje svaka djevojka mora pročitati: 'Danas si jako lijepa'
