Rođena kao Margaretha Zelle, Mata Hari stigla je u Pariz u dobi od 27 godina, u studenome 1903. godine. Napustila je rodnu Nizozemsku i supruga, mornaričkog časnika Rudolfa Mac Leoda, starijeg od nje 20 godina. Tragajući za srećom, okušala se kao model slikara Octavea Guillonneta, no to iskustvo nije bilo pozitivno.
Počela je stoga plesati u privatnim salonima pod imenom Lady May Leod, dok se nije proslavila pod pseudonimom Mata Hari (Sunce, na malajskom) izvodeći "indijske plesove" o kojima zapravo nije ništa znala. Izmišljala ih je zahvaljujući sjećanju na svoj boravak u Nizozemskoj Istočnoj Indiji, današnjoj Indoneziji, gdje je boravila sa suprugom.
Tako joj je Emile Guimet, osnivač istoimenog pariškog muzeja azijskih umjetnosti, otvorio svoju dvoranu za slavnu izvedbu 13. svibnja 1905., koju je započela kao hinduska princeza i završila potpuno gola.
To je bio početak njezina mondena života jer su takve predstave bile rijetke i kažnjive zatvorom. Cijelo je desetljeće nakon toga njezin zavodljiv ples izazivao divljenje, a njezino tijelo raspirivalo žudnju.
Bila je kurtizana iz vremena Belle Epoque koja je veleposlanike, ministre, prinčeve i generale upoznala s umijećem vođenja ljubavi. Bezbrojne priče, mnoge od njih neistinite, isprepletene su oko njezina glamuroznog i tajanstvenog života.
Prvo je radila za Nijemce, a zatim se ponudila Francuzima
Nakon nekog vremena zanimanje za njezine usluge opada pa plesačica zapada u financijske probleme, a uskoro je počeo i Prvi svjetski rat.
Tada se za nju počinju zanimati razne tajne službe, svjesne da se mogu okoristiti njezinim brojnim poznanstvima. Prvo je radila za Nijemce, a zatim se ponudila Francuzima.
Prvo se, godine 1915., vratila u Nizozemsku. Ondje je početkom 1916., u dugovima zbog svojeg rastrošnog stila života, pristala da joj njemački diplomat podmiri dugove u zamjenu da špijunira za Njemačku. Tako je postala agent H 21.
Vrativši se u Pariz upoznala je kapetana Georgesa Ladouxa, časnika francuske vojne kontraobavještajne službe, koji joj od početka nije previše vjerovao. Zahvaljujući tome što se družila s ministrima, Mata Hari vjerovala je da je svemoguća. Ladoux joj je dao nekoliko zadataka, ali i naredio da bude pod prismotrom.
Postala je jako sumnjiva kada se tijekom ljeta 1916. pojavila u uredu vojne kontraobavještajne službe, na bulevaru Saint-Germainu, kako bi dobila propusnicu za Vittel, gdje je Francuska upravo gradila vojnu zračnu luku. Dobila ju je, no sudbina joj je bila zapečaćena.
U siječnju 1917., uhvaćena je poruka njemačkih službi koja je dokazala da je H 21 dvostruki agent. Povjesničari kažu da su je Nijemci tako dragovoljno predali, znajući da će Francuzi dešifrirati poruku.
Uhićena je 13. siječnja u sobi hotela L'Elysee-Palace i smještena u zatvor Saint Lazare.
Ratno vijeće osudilo ju je 24. srpnja na smrt. Poručnik Andre Mornet, koji je bio izvanredni tužitelj, lako je izborio smrtnu kaznu.
Je li bila samo žrtveno janje francuskih službi?
Prije nekoliko godina britanska obavještajna služba MI5 deklasificirala je svoje dokumente o Mati Hari. Britanci, koji su je presreli na jednom putovanju 1915. u Veliku Britaniju i temeljito je ispitali, tvrde da Nijemce nije opskrbljivala naročito važnim informacijama. Upravo suprotno, kaže se u izvještaju, mlada je Nizozemka njemačku ponudu smatrala tek lakom “dodatnom zaradom”. Navodi se i kako nakon uhićenja u Parizu ništa nije priznala nego je svoje isljednike zasula gomilom tračeva i glasina.
Wesley Wark, stručnjak za sigurnost i terorizam na Sveučilištu u Ottawi, ide i korak dalje i tvrdi da Mata Hari nikad o politici nije mnogo znala.
Nakon stote godišnjice njezine smrti i Francuzi bi trebali otvoriti svoju arhivu i mnogi očekuju da će se pokazati da je Mata Hari samo bila "žrtveno janje" za gomilu poginulih Francuza na bojištima.
Povjesničar Leon Schirmann, koji je umro 2003., prije smrti je tvrdio da su francuske vlasti režirale suđenje Mati Hari i da se njezinim iskazom manipuliralo prema potrebi. U svojim knjigama Schirmann je dokazivao da je suđenje bilo čista propaganda.
Na temelju Schirmannovih argumenata pariški odvjetnik Thibault de Montbrial prije 15 godina je zatražio reviziju suđenja. Zahtjev je odbijen. Isto je pokušala, s istim rezultatom, i nizozemska Zaklada Mate Hari.
U međuvremenu, zahvaljujući njezinoj slavi, njezin pseudonim postao je uvriježen za sve špijunke-kurtizane. Život te fatalne žene i 'legendarne špijunke' bio je dosad temom 250 knjiga i romana, nebrojenih filmskih scenarija te čak i nizozemskog baleta. (Hina)
